22 studenoga 2019, Petak 5:49

728×90
728×90
728×90
728×90
728×90
728×90

“A GDJE SU ONA DEVETORICA?”

Dok je Isus putovao u Jeruzalem, prolazio je između Samarije i Galileje. Kad je ulazio u neko selo, eto mu u susret deset gubavaca. Zaustave se podaleko i zavape: »Isuse, Učitelju, smiluj nam se!« Kad ih Isus ugleda, reče im: »Idite, pokažite se svećenicima!« I dok su išli, očistiše se. Jedan od njih, vidjevši da je ozdravio, vrati se slaveći Boga u sav glas. Baci se ničice k Isusovim nogama zahvaljujući mu. A to bijaše neki Samarijanac. Nato Isus primijeti: »Zar se ne očistiše desetorica? A gdje su ona devetorica? Ne nađe li se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovoga tuđinca?« A njemu reče: »Ustani! Idi! Tvoja te vjera spasila!« Riječ Gospodnja.” (Lk 17, 11-19)

IMG_20191013_163107

Vršeći svoje navjestiteljsko poslanje, Isus je imao priliku doživjeti različite situacije i susresti se s potrebama tolikih osoba. U jednoj takvoj situaciji susreo je deset gubavaca na prostoru između Samarije i Galileje. A njih je nevolja natjerala da budu zajedno i da mu zajedno uprave svoju molbu za ozdravljenjem. Isus im u prvi mah ne odgovora ni pozitivno ni negativno, već ih šalje da se pokažu svećenicima, te oni idući putem očiste se, to jest ozdrave od svoje gube. No povod da sveti Luka Evanđelist zabilježi ovaj događa nije samo ozdravljenje koje je Isus učinio, već je ono što se dogodilo nakon toga. Naime, nakon ozdravljenja desetorice gubavaca, samo je jedan od njih došao zahvaliti se Isusu za primljeno dobročinstvo. Isusa je to ponukalo da dotičnoga pohvali, a nezahvalnoj devetorici uputi prijekor što su bili nezahvalni za iskazano im dobročinstvo: Zar se ne očistiše desetorica? A gdje su ona devetorica? Ne nađe li se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovog tuđinca?

Svojom poukom Isus želi i u nama potaknuti ispravne stavove i osjećaje koje treba njegovati pred Bogom, jer prijekor koji je Isus uputio devetorici ticao se upravo toga: nisu se vratili podati slavu Bogu. Možda mi sebe držimo boljima i zahvalnijima od te devetorice očišćenih gubavaca, te vjerojatno razmišljamo kako bismo mi drukčije postupili da se nama dogodi takvo što. No čim tako razmišljamo, već smo u opasnosti ne vidjeti da nam Bog svakodnevno iskazuje svoja dobročinstva, a mi u sebi nismo razbudili zahvalnost. A kad bolje razmišljamo o ovom događaju onda vidimo kako zahvalnost ovog izliječenog gubavca prelazi okvire osobne zahvalnosti i okvire pojedinačnog osobnog probitka. On je zahvalio Isusu na način da je u svemu što se dogodilo promatrao Božje djelovanje i Božje dobročinstvo kojeg je bio dionikom. Kad je došao zahvaliti za to što se dogodili, on je prije svega mislio na slavu Božju i na Božju veličinu koja se očitovala u njegovu životu, a ne samo na jedno pojedinačno dobročinstvo koje bi potom s vremenom i prestalo. Ali u njemu je ostala utisnuta vjera koja ga je vodila put Boga i života vječnoga, te je tako Isusovo dobročinstvo nadišlo taj konkretni događaj. Ozdravljenje od gube njemu je omogućilo cjelovitije sagledati život, ne samo kroz prizmu osobne vremenite dobrobiti, već i kroz svijest da naš život ima smisla ne samo kao pojedinačno i ograničeno postojanje, već i kao život u kojemu priznajemo Boga kao svoj izvor i uvir. Stoga smo i pozvani živjeti tako da naš život bude slava Božja.

Na žalost, većina nas ljudi živi tako da živimo zatvoreni za ovu dimenziju u svoje mele živote i probitke. A kad nam Bog očituje svoju dobrotu, kao što je bio slučaj one devetorice, uglavnom je živimo samo za ovo kratkotrajno i vremenito, sretni poradi takvoga dobročinstva, a ne što smo doživjeli Božju blizinu, prisutnost i snagu. Tako se dogodi da ne znamo živjeti ova vremenita i zemaljska dobročinstva Bogu na slavu, a sebi na spasenje, kao što to nisu znali ni oni nezahvalni gubavci. Onaj pak tuđinac, kako ga Isus zove, otvorio je oči svoga duha i u događaju očišćenja od gube otkrio je Boga na djelu u svome životu. Znao je da je to najveća stvar koja mu se mogla dogoditi, te je zato i došao baciti se k Isusovim nogama i zahvaliti, jer je već pogled njegova duha bio upravljen k Bogu. Zato mu je Isus i naglasio da ga je njegove vjera spasila.

Ista poruka vrijedi i za nas koji vjerujemo u njega i koji se vjerom spašavamo. Pozvani smo razumjeti smisao svoga života i predanja samo utoliko ukoliko ga živimo da bude slava Bogu. U tom smislu i svaki konkretni događaj postaje izraz te iste slave koju primamo od Boga, ali isto tako salve kojom Boga svjedočimo drugima. Jer ako se zovemo kršćanima a naš život nije na slavu Božju, onda je to besmisao i laž. Jer ako životom ne odražavamo slavu Božju ne vršimo povjereno poslanje, a isto tako ne koristimo ni samima sebi, jer ne živimo za konačne smisao i cilj za koji smo stvoreni. Izliječeni gubavac svojom zahvalnošću pokazuje da je otkrio i smisao vlastitog života, jer mu Isus nije podario samo vremenito zemaljsko iscjeljenje, već i vjerom kojom ostvaruje vječno zajedništvo s Bogom. Neka i nama to bude poticaj, te slušamo Isusove riječi: Ustani! Idi!, neka u nama pronađu pravi smisao, a mi nakon toga pođimo putem života vječnoga.

.

Izvor : bitno.net
Autor : don Ivan Bodrožić
Datum objave : 13.10.2019.