21 studenoga 2017, Utorak 22:12

728×90
728×90
728×90
728×90
728×90
728×90

AGROKOR JE JOŠ JEDNA HRVATSKA PRIČA O NEUSPJEHU, ALI MI I DALJE NE ŽELIMO MIJENJATI NIŠTA!

Današnja odluka suda u Londonu da iduće ročište o izručenju Todorića Hrvatskoj bude tek 10. travnja iduće godine – na godišnjicu stupanja na snagu Lex Agrokora -je svrstavanje Hrvatske negdje u rang s Burkinom Faso i Gambijom, ali to je samo nastavak priče koju gledamo i slušamo godinama. Neuspjeh Hrvatske oko Todorića je tu čak manje bitan: puno je bitniji neuspjeh Agrokora kao takvog. Najveći hrvatski koncern, jedini koji je bio (skoro) dovoljno velik da se može u svom poslovnom području uhvatiti s konkurencijom iz inozemstva, će prestati postojati po isteku Lex Agrokora. A tvrtke iz njegovog sastava poput Belja ili Jane će vjerojatno snaći sudbina koja ih je trebala snaći još devedesetih – u jednom dijelu to će biti likvidacija, a u drugom dijelu prodaja kompanijama poput Coca Cole ili Nestlea, multinacionalkama s neograničenim sredstvima koje rade sve što mogu kako bi uništile lokalnu konkurenciju u malim zemljama. Pri tome te multinacionalne korporacije imaju svu moguću pomoć vlada svojih država u osvajanju svjetskih tržišta. Konzum će vjerojatno završiti kao Diona, koja za razliku od Unikonzuma nije nikad bila privatizirana Todoriću ni za kunu poput Belja, ni za milijune poput Jamnice.

1510172021891

Budimo realni, pad Agrokora je neuspjeh ne Todorića, nego sviju nas, neuspjeh Hrvatske. On znači da će tržište i time i kontrolu nad domaćom prehrambenom industrijom preuzeti njemački lanci. Od recentnih neuspjeha, tu je gubitak arbitraže s MOL-om i vjerojati gubitak još jedne, na istu temu, one u New Yorku, gubitak arbitraže sa Slovencima, gubitak žalbe na arbitražu pred švicarskim sudom. Tu je svakako i neuspjeh Plenkovićeve vlade da ostvari obećanje o kupovini INA-e. Neovisno o tome što to ne bi niti trebalo uraditi, niti je to pametno, to je neuspjeh.

To što ljudi masovno iseljavaju iz Hrvatske, a natalitet nam je nizak, je kolektivni, nacionalni, neuspjeh. Ali Hrvati se vole naslađivati svojim neuspjehom! A to ludilo diže na posve novu razinu. Mi se volimo razmetati svojim neuspjesima, stavljati ih jedni drugima pod nos, okrivljavati one druge Hrvate za neuspjehe – jedni će za sve kriviti udbu i jugoslavenčine, drugi hrvatine i domoljube, u pravilu posve nekritički i bez ikakvog reda i smisla. A to je lovište za jeftine demagoge tipa Mostovaca. Dovoljno je slušati Bulja danas. Traže se glave, traži se krivca, a krivac je uvijek ionako unaprijed određen. Solidarnosti među Hrvatima, nacionalnog jedinstva, osjećaja da dijelimo istu sudbinu kao narod, nema ni u tragovima! Jesmo li baš tako primitivni, na tragu onog što Srbi govore o nama, da država nije za nas?

Svakako, i to što je kroz povijest nismo imali, je – neuspjeh! Neuspjeh je što nikad nismo stvorili svoje kraljevstvo, nakon Tomislava, što nikad nismo stvorili svoj dvor i svoju vlastelu, svojih “200 obitelji”, pa je dvor uvijek bio negdje drugdje – a Hrvati, oni s vrha, “elite”, razvili nepogrešiv izdajnički instinkt koji taj neuspjeh perpetuira u beskraj. Jer, lojalnost hrvatskih elita nije nikad bila prema naciji, nego prema dvoru – Bečkom, Beogradskom, danas prema Buzinu ili Briselu. A svaki pokušaj stvaranja vlastele u Hrvatskoj, dvora, nailazi na otpor istih tih elita koje znaju da bi uspjehom Hrvatske njihovo vrijeme prošlo, i njihovih malih dinastija. Tuđman je kao povjesničar to razumio. Jedino za Tuđmana je Hrvatska bila uspješna, u cijeloj svojoj novijoj povijesti. Jelačić je za nagradu od Beča dobio ono što su Mađari dobili za kaznu. Marija Terezija je, kažu, bila sklona Hrvatima i spremna im udovoljiti, ali su Hrvati sami to uprskali, neslogom i jalnuškim diletantizmom. Filozofija raskopčanog lajbeka je seljačkog tribuna Radića odvela u Beograd pa u grob. Pavelić je pokušao neovisnost ostvariti tako što će biti – nečiji vazal i marioneta, i vezati sudbinu Hrvatske za sudbinu druge države. To nije neovisnosti, i bilo je osuđeno na neuspjeh u startu, kako god da je taj rat završio.

No danas je još gore. Političare nam u Briselu štipaju za stražnjicu i šalju im puse, možda bez neke izravne namjere – ali, budimo realni, tako se tretira prostitutku. Buzin nam depešama šalje zakone u Vladu na potpis i određuje tko smije, a tko ne ući u vlasničku strukturu naših tvrtki. Svi koji znaju čitati i pisati, a otišli su u Irsku, Njemačku ili bilo koju drugu zemlju napisali su blog o tome kako se nikad neće vratit i kako je sve u novim zemljama super a u “Rvackoj” je sve odvratno i grozno, oni su sad Šveđani i nemaju i ne žele imati ništa s ovom fukarom što je ostala ovdje na selu. A redakcije Indexa, Yutela (HRT), Jutarnjeg, glasnika JNA, televizije duginih boja i tako dalje, uredno objavljuju a možda i pišu takva pisma kojima je cilj zlostavljati inače demoraliziranu naciju.

Politika je svakog zlostavljača – obiteljskog naročito, dakle domaćeg neprijatelja što bi se reklo – uništiti žrtvi samopouzdanje i vjeru kako može biti uspješna, kako bi njome lakše manipulirao. Zato se filozofija neuspjeha širi od strane ljudi kojima do uspjeha Hrvatske i nije stalo – zapravo, malicioznost i sladostrašće kojim prate sve neuspjehe i sabotiraju sve što miriši na uspjeh jasno govori da je mnogima u Hrvatskoj i te kako stalo da ovdje nikad ništa ne uspije. Tome treba dodati i “korisne budale” tipa Bulja, koji ne razlikuju bilancu od bonace ali sve znaju o tome što se i kako događalo u Agrokoru, koji vječno istjeruju neku svoju “pravicu”, optužuju, pokreću lovove na vještice. Pa tako nakupina krajnje neuspješnih rođaka iz doline stručnjaka ide, recimo, smijeniti jednog od rijetkih ministara u ovoj vladi – možda jedinog! – koji zna svoj posao i radi ga dobro jer je nekoć radio u Agrokoru. A Karamarko je maknut jer je njegova tada buduća žena radila nešto za njegovog prijatelja čija je firma radila za MOL. U vrijeme dok je taj isti MOL bio strateški partner hrvatske vlade, prije nego je proglašen neprijateljem.

Javni dug pada, financije su stabilne, vanjski dug pada – ali nema veze, ubijmo ga, radio je u Agrokoru. I vratimo koga? Šukera ili Lalovca? Ili Linića? Najbolje da zapravo damo taj posao Miri Bulju, jer on nikad nije radio u Agrokoru. Da je Bulj dio udbaških, labradorskih i inače neprijateljskih struktura koje imaju svoje interese, još bi čovjek i razumio takvo ponašanje, ali nije. Samo je prirodna štetočina. Kvaka je u slijedećem: Čim je netko uspješan, Hrvati ga uklone. Rimac? Đubre, ćaća mu je ukrao pare. Todorić? Izrabljivač sirotinje, živi u dvorcu, slabo plaća. Istina. Samo, je li Todorićem trebalo u smeće baciti i Agrokor? Problem je što se i nije moglo drukčije! Ako se htjelo uništiti njega, moralo se i Agrokor. Drukčije ne bi išlo. Ne, nije mi drago što je Todorićevo carstvo palo. Ne zato jer imam dobro mišljenje o Todoriću, nemam, nego jer nikad nisam vjerovao da je moguće njega ukloniti a da išta od Agrokora opstane u bilo kom obliku.

Jesmo li mi kolektivno lud narod? Ludilo je, kažu, ponavljanje uvijek jednih te istih grešaka u očekivanju drugačijeg rezultata. Recimo, kad normalan čovjek udari glavom o zid, nauči da je zid tvrd i da ne treba udarati o njega glavom. Luđak – kao i budala, uostalom – nastavlja udarati glavom o zid očekujući da će jednog dana puknuti zid, a ne njegova glava. U politici su dobar primjer kolektivnog ludila masovni pokrete poput komunizma, koji tvrde da postoji univerzalni lijek za sve bolesti društva – čudotvorni lijek, nešto poput zmijskog ulja – i koji i danas imaju brojnu sljedbu, iako je svaki pokušaj uvođenja bilo kakvog socijalizma bilo gdje, bilo kad, pod bilo kojim uvjetima i na bilo koji način, završio onako kako ovih dana završava posljednji u nizu tih eksperimenata, onaj u Venezueli: uz krv, nasilje, glad, bijedu, bankrot. Stotinu godina i stotinjak milijuna mrtvih nakon revolucije, svijet je pun onih koji vjeruju da bi stvar mogla uspjeti. Nešto poput srednjevjekovnih alkemičara, koji nisu bili svjesni uzaludnosti svojih pokušaja: ne zato jer su elementi Bogom dani, nego zato što bi otkrićem procesa kojim se blato može pretovriti u zlato ono vrijedilo upravo koliko vrijedi i blato.

Kad eksperimenti ne uspijevaju, kad nešto pokušate stotinu puta na stotinu načina, i svaki put vam to nešto eksplodira u lice, ako ste razumni zaključit ćete da nešto krivo radite, a u konačnici i da sama ideja možda nije naročito dobra. Ako ste ludi, onda ćete u stilu šank-filozofa zaključiti da je ideja dobra, ali neprovediva (što je otprilike filozofija cige iz anegdote kojem je konj uginuo taman kad ga je naučio da ne jede: ideja je, očito bila jako dobra, uštedjela bi dosta. Samo što neprovedive ideje nisu i ne mogu biti dobre). A ako ste totalno udareni u glavu, onda ćete za neuspjeh okriviti ljude guštere, CIA-u, i sve ostale od Adama do AVNOJ-a. Ono, sve sam dobro radio, ali su me zeznuli. Pokvarili mi planove.

Problem s potonjim je u slijedećem: ne može vas nitko zeznuti, možete samo zeznuti sami sebe. Odnosno, može, ali ako se to desilo, sami ste si krivi. Niste se dobro postavili, niste uzeli u obzir sve što ste trebali uzeti u obzir. Niste uzeli u obzir da i drugi imaju svoje legitimne interese, i da imaju na raspolaganju sredstva da ih ostvare, na vaš račun. Ako vas stalno maltretiraju, problem je u vama, ne u njima. Ludi kninski psihijatar Rašković je da su ludi tvrdio za Srbe: istina, osamdesetih i devedesetih oni definitivno nisu bili najnormalniji, socijalna patologija se razbuktala na višedesetljetnim frustracijama uzrokovanim kolektivnim neuspjesima, neuspjehom projekta Jugoslavije, krizama, bankrotom države, stanjem na Kosovu, i gubitkom samostalnosti koju su nekad imali, a u Jugoslaviji se nisu uspjeli nametnuti kao apsolutni suveren: s 50% stanovništa, Srba je bilo premalo da bi od Jugoslavije napravili svoju nacionalnu državu, previše da bi pristali biti samo jedna od šest nacija. Slične frustracije neuspjehom Weimarske republike su izrodile Hitlera. Dugotrajni neuspjesi mogu odvući državu u ozbilju socijalnu patologiju.

A da bi se to izbjeglo, morali bismo posve, iz korijena, izmijeniti način ponašanja i razmišljanja koji je do neuspjeha i doveo. To je onaj način razmišljanja koji promovira filozofiju “kapitalizam je zlo, a privatizacija još veće”, koji promovira filozofiju da su uspješni ljudi, ako su uspjeli ovdje, kriminalci (“znamo mi nas”, “znamo mi da se ovdje drukčije ne može uspjeti”, u čemu ima puno istine!) a ako su Nijemci onda su sigurno pošteni “jer tamo se radi po zakonu” (ništa nije pogrešnije od toga, zakoni ne važe iznad neke razine bogatstva!), to je filozofija koja kaže da sve treba vratiti narodu, kao da to već nekoliko puta nije tako bilo – pa je sve propalo.

Uzroci naših neuspjeha nisu izvan nas, nego u nama samima. Irska je priča o uspjehu – a zemlja je koja je stoljećima bila jako nalik Hrvatskoj, katolička, emigrantska, potlačena od strane jačeg, većeg i lukavijeg susjeda, naseljena uglavnom dobroćudnim i ne pretjerano bistrim aloholičarima. Irska je također zemlja koja je na početku ere svog uspjeha prigrlila neke principe o kojima će Hrvatska tek trebati razmišljati, odustala od socijalističkih gluposti IRA-e i “našizma” kao vida ekonomskog nacionalizma u kom je sve “naše”, privatizirala sve (za stvarno!) , smanjila poreze bogatima i naročito korporacijama, i poticala domaće velike tvrtke velikim novcem, a ne seljaka s tri koze. Usto, Irci se nikad nisu sramili toga što su katolici. Niti su se, u vrijeme kad su masovno iseljavali zbog gladi, njihovi mediji naslađivali time. I da, međusobno su solidarni i nitko ne govori da im je u Britaniji, prije neovisnosti, bilo bolje. Jer su se sami pobrinuli da im bude bolje bez Londona. Trebala su im desetljeća da pronađu samopouzdanje i uspiju, ali su uspjeli. Uspjeli su, jer su solidarni kao nacija, jer nisu zavidni uspješnima nego ih potiču, jer ne istražuju je li država kome pomogla i kako, nego eventulano je li kome odmogla. Jednsotavno, iskompleksiran smo narod i trebamo početi raditi na rješavanju kompleksa, inače od uspjeha neće biti ništa.

I najvažnije od svega – uspjeh podrazumijeva učenje na vlastitim greškama, a ne ponavljanje istih u beskraj, uz uvijek ista optuživanja i istraživanja “tko je kriv”. I, naravno, vjeru u sebe. Bez snažne i pozitivne slike o sebi samima uspjeh ne možemo graditi, a najmanje uz taj vječni i ogavni hrvatski jal.

.

Izvor : dnevno.hr
Autor : Marcel Holjevac
Datum objave : 07.11.2017