17 studenoga 2018, Subota 21:35

728×90
728×90
728×90
728×90
728×90
728×90

“AKO TKO ŽELI BITI PRVI, NEKA BUDE OD SVIH POSLJEDNJI”

NEDJELJA 23.09.2018. DANAŠNJE EVANĐELJE : “U ono vrijeme: Otišavši s gore, Isus i njegovi učenici prolažahu kroz Galileju. On ne htjede da to itko sazna. Jer poučavaše svoje učenike. Govoraše im: »Sin Čovječji predaje se u ruke ljudima. Ubit će ga, ali će on, ubijen, nakon tri dana ustati.« No oni ne razumješe te besjede, a bojahu ga se pitati. I dođoše u Kafarnaum. I već u kući upita ih: »Što ste putem raspravljali?« A oni umukoše jer putem među sobom razgovarahu o tome tko je najveći. On sjede i dozove dvanaestoricu te im reče: »Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj!« I uzme dijete, postavi ga posred njih, zagrli ga i reče im: »Tko god jedno ovakvo dijete primi u moje ime, mene prima. A tko mene prima, ne prima mene, nego onoga koji mene posla.« Riječ Gospodnja.” (Mk 9, 30-37)

IMG_20180923_130547
Škola života

Rijetki su ljudi koji iz škole nose samo dobre i lijepe uspomene. Svatko je doživio i po koje neugodno iznenađenje, bio koji put iznenađen pokojim neugodnim pitanjem i dobio lošu ocjenu. Profesori sa svoje strane prilično lako će oprostiti učeniku koji nije svladao neku određenu lekciju, ali će njihovo razočaranje biti veliko kad otkriju da, unatoč golemom trudu koji su uložili u tumačenje gradiva, neki učenik nije ama baš ništa shvatio. Upravo takvo bolno iskustvo imao je Isus sa svojim učenicima. Dok ih na putu prema Jeruzalemu želi pripraviti na ono što ih tamo očekuje, oni se prepiru oko toga tko će od njih biti veći. On najavljuje svoju muku i križ, a oni maštaju o slavi u kojoj bi, kako su uvjereni, i sami morali imati značajan udio.

Isusovo razočaranje u vlastite učenike bilo je tim veće što se od samog početka u njegovoj školi nije radilo o pukom stjecanju znanja, već puno više o životnom opredjeljenju. Upravo to je bio sadržaj njegova poziva: «Hajdete za mnom!» (Mk 1,17). Tada, kas su čuli te riječi, jednostavno nisu mogli odoljeti snazi njegove osobe i pošli su. Zaputili su se u svojevrsnu školu života koju – kako se vidi – nisu najbolje svladali. Evanđelist je prethodno zabilježio kako je Petar u jednom trenutku čak želio poučiti svoga Učitelja i odvratiti ga od najavljenog puta u Jeruzalem (usp. Mk 8,32). Drugom prilikom Ivan i Jakov, koji očito nisu ništa shvatili od njegova govora o ljubavi prema svima i o potrebi praštanja, traže brzu i efikasnu kaznu za negostoljubive Samarijance koji ih nisu primili (usp. Lk 9,54). Nakon Isusova govora o kruhu života dvanaestorica su gotovo zreli da potpuno napuste njegovu školu (usp. Iv 6,60-66). Zadržala ih je samo snaga njegove osobe koja ih je i pokrenula na početku, ali koju oni još ne shvaćaju. Na to cilja i Marko svojom opaskom da «nisu razumjeli toga govora, a bojali se pitati ga o tome» (Mk 9,32). Teško je s manje riječi bolje izraziti čovjekovu ograničenost u odnosu prema božanskoj uzvišenosti, ali i čovjekovu potrebu da, unatoč svemu, bude u Božjoj blizini.

Božja i ljudska mjerila

Zašto su Isusovi učenici tako sporo shvaćali? Istina je da su to sve bili obični ribari, ratari i pastiri, ali Isus nije pred njih iznosio nikakvu apstraktnu i zamršenu filozofiju, već mudrost života. Očito je da nisu mogli nadrasti svoje sitne ljudske planove i želje. Oni zapravo žele isto što i Isus, samo na drugi način. I oni žele novi svijet u kojem će se ostvarivati kraljevstvo Božje, inače ga ne bi slijedili i svaki dan slušali kako o tome govori. Razlika je u pogledima kako bi trebalo taj svijet ostvariti, u pitanju su posve različita mjerila i sredstva. U konačnici sve se svodi na pitanje: je li to svijet koji će mi služiti i od kojeg ću ja imati koristi ili je to svijet za koji sam se ja spreman žrtvovati da bi svima bilo bolje? Isus se sam opredijelio za ovu drugu mogućnost kad nedvosmisleno kaže: «Nisam došao da mi služe, nego da ja služim i život svoj dadem za mnoge (Mk 10,45). To ostaje trajna razdjelnica između onih koji svijet žele uživati i onih koji su mu spremni za dobro svih služiti.

Učenicima je teško shvatiti tu logiku. Oni priželjkuju svijet u kojem će njima pripasti čast i ugled, u kojem će za njih biti osigurana prva mjesta. Isus nije protiv te njihove potrebe za natjecanjem, ali prema njegovim mjerilima to treba biti natjecanje u služenju: «Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i poslužitelj svima» (Mk 9,35). Tragedija ovoga svijeta je u tome što do danas nije shvatio tu Isusovu lekciju. Svojom nezasitnom potrebom da se nametnu drugima i da njima vladaju ljudi trajno preziru Boga koji je bio među ljudima u liku sluge.

Što je s Crkvom koja je poslana da svjedoči u Kristovo ime? U svojim počecima ona je bila svjesna Učiteljeve riječi i njegova primjera i tako se postavljala. Tada su i pape izabrali za sebe naslov «servus servorum Dei» – sluga slugu Božjih. Taj naslov ostao je doduše kroz cijelu povijest Crkve, ali sve manje je bio ideal za kojim se težilo. U Srednjem vijeku pape su se natjecali sa svjetovnim vladarima, ne u služenju nego u sjaju i časti. Zato je Bog u svakom vremenu svojoj Crkvi podizao ljude evanđelja koji su znali u poniznosti i siromaštvu služiti i oduševiti druge za služenje, podsjećajući tako cijelu Crkvu kako je zahtjevna Isusova škola života. Primjeri njihova života ostaju najdragocjenija baština Crkve, oni trajno nadahnjuju i privlače.

.

Autor : fra Ivan Dugandžić
Datum objave : 23.09.2018.