11 prosinca 2017, Ponedjeljak 16:03

728×90
728×90
728×90
728×90
728×90
728×90

BAŠTINA

Što je ono namijenjeno stoljećima od onoga što činimo sada? I što je naša baština? I zašto iz mora onoga što je bilo izdvajamo ono što nasljedujemo, gajimo i vjerujemo da za to vrijedi živjeti (i umrijeti ako je potrebno).

IMG_20171126_175308
Znam da postoje događaji koji nas nadilaze (i istine koje su vrjednije od nas). I da postoje ljudi koji su u njima sudjelovali. Vjerujem, da u tom trenutku nisu razmišljali o veličini događaja, nego su intuitivno i razumski naslućivali i znali da valja tako postupiti. U moru događaja kojima smo mi malo stariji bili svjedoci takva su uistinu bila ona vremena kada je rat u Hrvatskoj plamtio i kad smo s neizvjesnošću ishoda strepili da se on u njoj ne će zaustaviti i da će krvavi srpski pir nastaviti se svom silinom i na osobit način ovdje kod nas u BiH. Vukovarska srpska poskočica koju je cijeli svijet vidio i čuo (ali se pravio i gluh i nijem) nama je dopirala do srčike bića: Slobodane šalji nam salate / Bit će mesa klat ćemo Hrvate. U tim olovnim i presudnim vremenima ipak je bilo muževa koji su stali i zavjet dali da se ne ćemo predati samo tako. I donosili su odluke o uspostavi hrvatskih zajednica u BiH (objedinjenih u Herceg Bosnu). Taj krik u noći najveće hrvatske tame: pada Vukovara i pokolja u Škabrnji, čuo se i kao vapaj, ali i kao ohrabrenje. Nagomilana energija stoljeća izbijala je iz svakog hrvatskog srca i žudnja za slobodom pretvarala se u energiju otpora.

Upravo ti ljudi ovih dana (16. studenoga 2017.) sastali su se u Grudama (i tek pokoja osoba kao ja, koja je, iako s daleko manjim zaslugama, imala čast biti pozvana) da obilježe uspomenu. I da kažu da s ponosom i danas stoje iza svojih odluka. I svoje vjere (i svoje mjere).

Njihov je sastanak prešućen u medijima. Mnogi su zvani da na njega ne dođu. Jesmo li opet u ilegali? (Da se i ovaj najnoviji događaj: obnavljanja uspomene, uistinu dogodio svjedoče i priložene fotografije, pa Vas molim da ih objavite.) I tko je taj koji danas određuje mjeru hrvatstva!? Na temelju kojih vlastitih zasluga? I koje mjere?

Istodobno je Bakir u Mostaru ponovno zazivao rat. Nije mu valjda bilo dovoljno rata. Onako iz štosa do sada sam prenosio mišljenje svjedoka koji su mu spočitavali da je cijeli rat proveo u trezoru i sam držeći to šarmantnim prigovorima bošnjačkih junačina, ali sve mi se više čini da u tome ima istine. Davno je Pindar napisao: Rat je onima mio koji ga iskusili nisu. Pa se iz ovog Bakirovog novinskog, medijskog ratovanja dade zaključiti kako su njegovi bošnjački oponenti vjerojatno u pravu. Jer lako je s tuđom djecom ratovati. Za njih se uvijek nađe dostojnih ideala i prikladnih oltara, ali sa svojom djecom nešto je posve drugo. Mani se Bakire rata i ne prizivaj ga, jer ne daj Bože da ti se ostvare želje.

Oručević u Mostar doveo haškog tužitelja Kennetha Scotta da mu za raju još jednom ispriča vlastitu optužnicu protivu Hrvata. Neki naši odmah se uzmučili i digli galamu kako Safa ponovno radi veliki posao. Zastao sam. I razmislio. Šta je u tom veliko? Dovesti tužitelja pred svoje žedne istina iz optužnice, ali to nije istina jer je jednostrana: nedostaje govor obrane i pravorijek suda. Što on zapravo radi? Podiže razinu očekivanja kod ionako ostrašćenih svojih navijača (i slušača), pripravlja odgovarajuću razinu emotivnih reakcija u trenutku izricanja presude. I zaključio sam da to što radi nije usluga njegovu narodu. I nije dobronamjerno prema Hrvatima.

Odmah potom. Možda i ničim izazvan, hrvatski član Predsjedništva BiH olako izriče da će presudom biti razočarani svi oni koji očekuju da će se osuditi politika Hrvata, te da će se iz presude ukinuti udruženi zločinački pothvat (a naši uznici zbog njega su i optuženi, koja i kakva druga bi optužnica mogla ostati ako uzp pada). I tvrdi: „Mnogi očekuju da se kriminalizira sve što ima veze s hrvatskim narodom, no bit će razočarani.“ Što Čović zna da mi ne znamo. I ima li informacije iz Haag ili tek i on podiže našu razinu očekivanja.

Koji dan iza toga hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, povodom predstavljanja knjige o generalu Praljku, nada se pravednom sudskom pravorijeku i oslobađajućoj presudi za generala (kao i oslobađanju drugih hrvatskih uznika). I zna li što naša Predsjednica ili se i ona poigrava našim očekivanjima?

Daj Bože da tako bude.

Ali, i ove izjave iako mi srcu godi, nisu mi baš posve drage. Jer i ovakve su najave, očekivanja i nade podizanje razine očekivanja. A pravorijek suda tek slijedi. Znaju li Kolinda i Dragan što u presudi piše? Možda postoje kanali kojima se to može doznati. I ako znaju: svaka čast. Ali, ako ne znaju razina očekivanja se uzdiže do bola! I što ako bude drukčije!? Naše je strpiti se. I moliti. Uzdati se u Boga koji je pravda i istina da se ona i na zemaljskom sudu dogodi (iako znamo da pravda na ljudskim sudovima zna često biti poražena).

Udruženog zločinačkog pothvata nije bilo i to znaju svi oni koji respektiraju činjenice. Hrvatska zajednica Herceg Bosna nastala u trenutku prijeteće apokalipse hrvatskoga naroda voljom izabranih zastupnika hrvatskoga naroda u tijelima vlasti BiH odlučila se tada (i u tom trenutku) za organizirani otpor nasilju i agresiji. I činila je sve da ustroji kakvu takvu obranu Hrvata u BiH (i BiH). Bilo je to vrijeme u kojima su oni koji su bili pozvani, i trebali organizirati obranu, proglasili neutralnost u ratu koji se događao i čak što više ustvrdili da to nije njihov rat. Hrvatska zajednica Herceg Bosna bila je ona snaga koja je ne samo organizirala obranu nego sudjelovala i u organizaciji referenduma za državnu neovisnost i samostalnost BiH i hrvatski je narod u najvećem postotku izišao i glasovao ZA. Hrvatska zajednica Herceg Bosna bila je ona snaga koja je u trenutku izbijanja rata i u ratnim okolnostima smogla snage i u ratnom kaosu uspostavila HVO kao nadopćinsku razinu ratne vlasti koja je omogućila koordinaciju obrambenih napora i istinski otpor agresiji.

Tada je bilo normalno da se obrana Mostara povjeri HVO-u i tada je Haris Silajdžić pred Vijećem sigurnosti UN-a znao da je vojska HVO-a dio obrambenih snaga BiH. I ništa nije bilo sporno. I tada je bilo normalno da su Muslimani zajedno s Hrvatima na bojištu i brane svoje domove i svoju (i našu) domovinu. I da su u ratnoj vlasti HVO-a. I to nije bio problem. I nije problem nastao jer su Hrvati htjeli rat s Muslimanima, nego zato jer su htjeli da u BiH imaju teritorijalno jamstvo svoje konstitutivnosti i suverenosti. Uostalom što je u skladu s uređenjima demokratskih zemalja (s više nacija): Švicarska i BiH, a i, više manje, s mirovnim prijedlozima međunarodnih posrednika za BiH (Caringoton –Couteleire; Vance – Owen, Owen – Stoltenberg). Na koncu toliko prozivana Hrvatska republika Herceg-Bosna i nije ništa drugo do provedba Owen Stoltenbergova plana (unije triju republika) za BiH.

A netko je sebi uzeo za pravo, u ime nekakve imaginarne BiH: navodno građanske (cilj kratkoročni: dominacija jedne nacionalne zajednice i dugoročni: islamsko društvo) da im to pravo ospori ne birajući sredstva. Rat između Hrvata i Bošnjaka ne može se razumjeti ako ne pođete od činjenice da su Hrvati (postrojbe HVO-a) prije tog sukoba držali oko 16% teritorija (BiH), a nakon njega tek 10% (teritorija BiH). Gubeći neprestano prostore hrvatskih enklava u Srednjoj Bosni (Kraljeva Sutjeska, Vareš, Travnik, Fojnica, Bugojno…), da bi na koncu preostale ona oko Lepenice (dijelove Kiseljaka, Kreševa, Fojnice), ona oko Lašve (dijelovi Travnika i Novog Travnika, Viteza, Busovače) i one oko Žepča i Usore. Hrvati Srednje Bosne (ako je vjerovati tužiteljima) tako su u okruženju izvršili agresiju na deseterostruko mnogobrojnije protivnike. A na jugu su Hrvati Hercegovine imali tek toliko snage i moći da sačuvaju uspostavljenu crtu (i jedno vrijeme jedva je uspijevali obraniti), a prijeći se, i kad se znatno ojačalo, nije smjela jer bi Hrvatska (već uspostavljenim političkim) automatizmom bila optužena za agresiju.

Ali što vrijedi da smo potpisivali sve međunarodne sporazume, što vrijedi da smo primali tisuće izbjeglica ne gledajući na vjeru i naciju, što vrijedi kad netko ima opsesiju kao i kad je planirao Neretvu 93.: izići na Jadran i očistiti Srednju Bosnu od Hrvata pa kad već nije mogla BiH pripasti im cijela onda da makar prigrabe Federaciju BiH u cjelini, a ako ni to nije moguće dobro će biti uzeti makar njezin većinski dio (s žuđenim izlazom na more i teritorijalno cjelovitu s prebrisanim hrvatskim enklavama u Srednjoj Bosni). A opsesija je nastavljena i traje političkim putom u miru: zatiranje Hrvata u Srednjoj Bosni uporno se nastavlja i traje (zar nije simptomatično da Hrvatima u Kiseljaku govore da idu u Hrvatsku ako žele biti Hrvati). A da ne pričamo što sve u potaji radi da se lijevom obalom Neretve napreduje žuđenome cilju. I sve je to razumljivo samo mi nije jasno poduzimamo li (i što?) da to spriječimo i pravi li se međunarodna slijepom (ili uistinu ne vidi ono što se događa i u čemu sudjeluje).

I stoga se dižu razine očekivanja i zato Safa dovodi Scotta i priča priče o agresiji i podjeli, a mogao mu je kad ga je već doveo posvjedočiti što je dogovarao s Mladićem i koji su im to zajednički ciljevi bili prihvatljivi.

A mi?

Što ćemo mi baštiniti ako smo one najvrjednije među nama prešutjeli. I poslali ponovno u ilegalu.

.

Izvor : Voice From Croatia
Autor : Marko Tokić
Datum objave : 26.11.2017.