21 listopada 2018, Nedjelja 0:39

728×90
728×90
728×90
728×90
728×90
728×90

BOG JE POSLAO SINA NA SVIJET DA SE SPASI PO NJEMU

NEDJELJA 11.03.2018. DANAŠNJE EVANĐELJE : “U ono vrijeme: Reče Isus Nikodemu: »Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji, tako ima biti podignut Sin Čovječji da svaki koji vjeruje u njemu ima život vječni. Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu. Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega. A ovo je taj sud: Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer djela im bijahu zla. Uistinu, tko god čini zlo, mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti da se ne razotkriju djela njegova; a tko čini istinu, dolazi k svjetlosti nek bude bjelodano da su djela njegova u Bogu učinjena.«” (Iv 3, 14-21)

IMG_20180311_200718
Ljubav je najčešća tema ljudskih razgovora, književnih djela, filmova i pjesama. O njoj se govori najljepšim osjećajima i biranim riječima. To je samo znak da čovjek ne može živjeti bez ljubavi – biti ljubljen i ljubiti. No, postoji i naličje te stvarnosti. Ljudi se međusobno kunu u ljubav, a istodobno smo svjedoci razočaranih, izigranih i neostvarenih ljubavi. Zašto? Zato što ljubav ima visoku cijenu koju čovjek često nije spreman platiti. To je cijena ponajprije vjernosti, a često i velikog odricanja i žrtve. U susretu s takvim zahtjevima ljubavi mnogi se ljudi pokažu slabićima i kukavicama. Zato je toliko iznevjerenih ljubavi, razvrgnutih brakova i razočaranih ljudi. Bog nije takav. U njega nema lica i naličja ljubavi, već uvijek njezin najčistiji oblik. On daje najveći mogući dokaz svoje ljubavi prema čovjeku žrtvujući svoga sina jedinca. „Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni!“ Ako bi trebalo tražiti jednu od najljepših i najvažnijih rečenica u Bibliji, onda je zacijelo imamo u ovoj rečenici. Za čovjeka vjernika ne može biti sretnije spoznaje od ove da Bog nije neumoljiv i strog sudac, nego ponajprije dobri Otac koji ljubi i koji je spreman za tu ljubav platiti najveću moguću cijenu – žrtvu svoga Sina. Ipak, moramo dobro razlikovati: evanđelje ne kaže da na kraju neće biti suda, nego da se Bog odrekao suda i prepustio ga samom čovjeku. A sud je već u tome kako čovjek odgovara na tu Božju ljubav.

Mnogi ljudi znaju reći kako oni nemaju ništa protiv Isusa, ali je činjenica da ih on i ne zanima. Oni se nisu spremni s njim ozbiljno suočiti jer se boje posljedica toga suočavanja. Svako ozbiljno suočavanje s Isusom traži promjenu dosadašnjega načina života, a mnogi ljudi nisu na to spremni. Zato za današnje čovječanstvo nema ništa važnije od povratka k Bogu i njegovu svjetlu. Samo na Božjoj ljubavi prema čovjeku može se zapaliti prava ljubav u srcu čovjeka, koja neće imati nikakva tamnog naličja. Ova Četvrta korizmena nedjelja želi nam otvoriti oči srca kako bismo znali što treba činiti i kako se u životu vladati. Budući da takav život nadilazi našu narav, treba se preporoditi, ili ponovno roditi kako bismo postali novi ljudi, rođeni od Duha po milosti i Isusovu djelovanju u duši. Kršćanin bi trebao biti sijač Božjeg svjetla, ljubavi, sloge, mira, radosti, praštanja. Takva ljubav je svemoćna i jedino ona pobjeđuje zlo i Zloga u svijetu. Budimo svjetionik koji sije to Božje svjetlo. Vjerujte, doživjet ćemo čudo. Otkrit ćemo da nismo sami i da naše svjetlo otkriva mnoge sijače Božje ljubavi. Pravi kršćanin ljubi Božju ruku i dok ga miluje i blagoslivlja kao i onda kad je vrlo teškom osjeća. Svakoj se radosti u životu veselimo i prihvatimo križ života spremnošću i vjerom. Znamo da ga je Božje srce ogrijalo, svemoć načinila, Božje sveznanje izmjerilo da ne bude ni pretežak ni prevelik. Gospodin će u pravi čas dati svoju milost po kojoj ćemo postati sinovi svjetla. Naravni je život samo posuda za Božje djelovanje i Božju milost. Ona ne smije biti ni prepuna ni prazna. Bila bi zabluda posudu razbiti i dozvoliti da se prelije jer tko hoće vidjeti zvijezde, mora od svjetla svjetiljke u tamu. Prepustimo svoj život u Božje ruke. Učinimo sa svoje strane sve što možemo, a Gospodin neka bude onaj koji će posudu srca puniti do kraja.

.

Autor : fra Martin Jaković
Datum objave : 11.03.2018.