23 siječnja 2020, Četvrtak 13:27

728×90
728×90
728×90
728×90
728×90
728×90

ČETVRTA NEDJELJA DOŠAŠĆA

NEDJELJA 22.12.2019. DANAŠNJE EVANĐELJE : “Rođenje Isusa Krista zbilo se ovako. Njegova majka Marija, zaručena s Josipom, prije nego se sastadoše, nađe se trudna po Duhu Svetom. A Josip, muž njezin, pravedan, ne htjede je izvrgnuti sramoti, nego naumi da je potajice napusti. Dok je on to snovao, gle, anđeo mu se Gospodnji ukaza u snu i reče: »Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih.« Sve se to dogodilo da se ispuni što Gospodin reče po proroku: »Evo, Djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu se ime Emanuel – što znači: S nama Bog!« Kad se Josip probudi oda sna, učini kako mu naredi anđeo Gospodnji: uze k sebi svoju ženu. Riječ Gospodnja.” (Mt 1, 18-24)

1545563688284

Kult rađanja bogova u drevnim je religijama padao baš u ovo vrijeme. Na inicijativu i imaginaciju ljudi bogovi su poprimali antropomorfne stilove ponašanja, podlijegali ljudskim slabostima, postojali izvan domene prostora i vremena te trajno inspirirali uvijek nova literarna, likovna i glazbena ostvarenja. Nastanak su bogova u široku rasponu svoje mašte ljudi pokušavali raznovrsno uprizoriti.

Aporiju o načinu Kristova dolaska na svijet autor Matejeva evanđelja pokušava razriješiti jednom jedinom rečenicom: „Njegova majka Marija, zaručena s Josipom, prije nego se sastadoše, nađe se trudna po Duhu Svetom.“ (Mt 1,18b) Iz strukture same rečenice vidljive su dvije ravni na kojima se odvija opisana radnja: ljudska (Marija i Josip) i božanska (Marija i Duh Sveti). Zaruke su se sklopile između dvoje ljudi koji još nisu bili stupili u odnos, a zaručnica je međutim bila trudna, i to po Duhu Svetom ili od / iz Duha Svetoga čime dolazi do logičke nejasnoće o kakvoj se to trudnoći zapravo radi. Autor ne pokušava pobliže opisati način na koji se to dogodilo (nešto se bogatiji opis nalazi kod Lk 1,35). Ne spominje se čak ni posrednik radnje, anđeo. Zaključiti je dakle da tekstualni ulomak po literarnom žanru ne pripada nekoj egzaktnoj znanosti (biologiji) ni historijskoj faktografiji. Miješanjem ljudskoga i božanskoga elementa u opisu nastanka trudnoće autor teksta ulazi u područje mita, priče, pripovijesti, izvještaja ili vijesti, u ovom slučaju kvalitativno specificirane: radosne vijesti – evanđelja.

U pozadini odzvanja starozavjetna misao: „Evo, Djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu (se) ime Emanuel – što znači: S nama Bog!“ (Iz 7,14) U nekim kasnijim tumačenjima ovo obećanje dano kralju Ahazu, da će mu naime mlada žena roditi sina i dati mu ime Emanuel, poprima mesijansko značenje, a autor Matejeva evanđelja pokušava teološki operirati tim pojmom budući da se nalazi pred dvojakim zadatkom: opravdati djevičanstvo trudnice te prikazati rođenje Boga na ljudski način. Dvojakost se nespojivoga (djevičansko začeće) razrješava uvođenjem božanskoga daha, izdisaja, života, duha. Evocirana je time scena stvaranja u Knjizi Postanka u kojoj život dolazi po dahu, po udisaju. Kristovim utjelovljenjem nastupa zapravo novo stvaranje; nastaje nova dinamika božansko-ljudskoga odnosa. Dijete Emanuel svojim pojavkom uprisutnjuje Boga u konkretnost ljudskoga prostora i vremena. Mitovi okolnih naroda kao i sam židovski zakon poslije „trudnoće po Duhu Svetomu“ postaju izlišni. Ono što su mitovi pokušavali postići lepršavim opisima i raskošnom fabulom – zaviriti u čudesan svijet bogova – sad postaje stvarnost koja se daje vidjeti i čuti. Slabost je pak Zakona pred anđelovom intervencijom osobito razvidna u daljnjem Josipovu postupanju; Zakon je stavljen potpuno sa strane.

Novost dakle nastaje Emanuelom. Ipak, očekivanja koja bi to Dijete trebalo ispuniti donekle su nejasna. Jer soteriologiju se nejednako percipiralo u Starom i Novom zavjetu. Posebice današnja uporaba pojma „spasenja“ u teološkom žargonu nije jasna. Koji bi dakle bio rezultativni aspekt Emanuelova povijesnoga pohoda ljudskoj konkretnosti? Koga se ili što budno i napeto očekuje ovih dana? Aktualizacija poruke rođenja Emanuela svakako je kulturološki uvjetovana. U Starom zavjetu on je onaj koji donosi čitav katalog dobara: radost, pravdu, pravednost…, a sve zajedno konvergiraju u najviše dobro: mir. Novozavjetni koncept spasenja nešto je drukčiji: njega se suprotstavlja stvarnosti grijeha naroda. U kasnijoj se teologiji spasenje svodi na osobnu razinu. U današnjoj teološkoj misli u okviru govora o pojmu spasenja postoje ideje o dovođenju tog pojma u izravan odnos s pojmom smisla. Krist je onaj koji je donio smisao cjelokupnoj ljudskoj egzistenciji: ona bi naime bez Emanuela bila besmislena. Međutim su i takvi pokušaji psihologizacije na polju teologije ne jednom pokazali svoju slabost. Ostaje dakle neodgovoreno pitanje sadržaja spasenja koje Emanuel donosi svijetu. Ako ljudi nešto nestrpljivo iščekuju, iščekuju zato što od toga imaju neke koristi. Čemu se dakle smijemo nadati od Emanuela? Želje ljudskoga srca koje bi on trebao ispuniti još su od proroka Izaije bile skopčane u mentalitet i konkretne potrebe ljudi dotičnoga vremena. A ipak ih nije ispunio. U ovo naše šaroliko i nejednako vrijeme / društvo / kontekst pojam je spasenja možda ponovno u opasnosti da bude tumačen iz perspektive vlastitih potreba: da bolesnik očekuje ozdravljenje, siromah skidanje s križa neimaštine, beznadan utjehu, smisao i sreću, ponižen pravdu…

Istinski su vjernici čak najviše koristoljubni. Spremni su podnijeti i ekstremna odricanja i najteže muke jer se nadaju nagradi / koristi u vremenu poslije vremena. Emanuelovo spasenje dolazi po vjeri. Iskusit će ga oni koji svoje svagdane pretvaraju u advent; čiji apetiti zadiru ponad ovozemaljskih datosti. Oni kojima život i svijet nisu dovoljni.

.
Autor : fra Ivan Penavić
Datum objave : 22.12.2019.