19 rujna 2018, Srijeda 0:15

728×90
728×90
728×90
728×90
728×90
728×90

ČITANJE

Je li uvijek za razumijevanje potrebno čitati od početka do kraja, svako slovo i svaki zarez? Ima li ispravnog razumijevanja na temelju onoga što se prepričava i o nečemu priopćava? I gdje su moguće zamke i krivo razumijevanje? U onome što je napisano ili u kontekstu unutar kojega se sve događa (kada sve što piše i što je prešućeno ovisi tek o tome kako će na koncu pročitati, da ne kažem presuditi navodno neutralni arbitar: u BiH, Visoki predstavnik i njemu nadređeni).

2016-03-30_00.25.51

Ovih je dana predsjednik Turske Recep Tayyp Erdogan dao vrlo znakovitu izjavu (ili su je makar tako za nas novinski prenijeli): „Mi smo jedan narod. Nas 79 milijuna. I Turci i Kurdi i Lazi i Čerkezi i Bošnjaci. Svi smo jedno.“ I vjerojatno je mnogima u BiH sjela da ne može bolje (nekima možda i presjela). Pa ipak… Osobno nemam neki poseban odnos prema toj izjavi iako malo čudi. No valjda je ovo očitovanje neka unutarnja turska potreba ili pak vanjskopolitička poruka prijateljima i neprijateljima svih onih koji su obuhvaćeni izjavom. Kada smo mi u pitanju zanimljivo je uključivanje Bošnjaka u onih sedamdeset devet milijuna (koji su jedno) iz čega bi poruka bila i opomena svima onima koji, moguće je, snuju neke zločeste snove prema Bošnjacima. Tu poruku, iako će je neki možda i tako doživjeti, ne čitam kao prijetnju, nego kao opomenu onima koji bi mogli iznova (daleko od nas) doći u napast. Ali s druge strane, ako je Erdoganov odnos prema svima koje uključuje u poruku istovjetan kao prema Kurdima (i njihovoj političkoj sudbini) i oni koji bi se njome kao trebali osjećati zaštićeni mogli bi je (i trebali) doživjeti i kao upozorenje.

Ovih je dana i čuveni istek roka za ukidanje paradžemata. Vrh Islamske zajednice u BiH – šuti. A država? Umuknula. Iz Islamske zajednice upozoravaju da zatvaranje selefijskih mesdžida nije u njihovoj nadležnosti, čemu pridodaju i dodatno pojašnjenje da je tim paradžematima netko drugi dao suglasnost (a ne oni). I tako je priča stigla do kraja. Zamire u tišini pa se postavlja pitanje čemu se uopće i pojavila u javnosti i tko ju je pokrenuo.

Nema napretka oko Mostara. Nitko naime (ako je suditi po najnovijoj izjavi) ne čita šta Dragan piše, a svi komentiraju, pa i ja. Tuži se Hrvatski član predsjedništva BiH Dragan Čović da svi komentiraju zakonodavne prijedloge HDZ-a (i HNS-a BiH), a da ih nitko nije pročitao. Za glavninu razumijevanja dovoljno je valjda i ono što njegovi stručnjaci za odnose s javnošću iskomuniciraju u medijima (pa smo mogli o njima čitati u Večernjaku a kad Večernjak priopćava zar treba sumnjati u vjerodostojnost), a i iz ovih natuknica u navedenoj pritužbi da se razumjeti ono što je bitno. Kako sam već svjedočio da mi se više sviđa prijedlog SDA o dvije općine i dvije izborne jedinice u Gradu potrebno je ponuditi i obrazloženje. Naime HDZ-ov prijedlog o nekoliko (namjerno ne govorim broj) izbornih jedinica o zaštitnim mehanizmima i zajamčenim nacionalnim kvotama (kako bi se osigurala zastupljenost i onemogućilo preglasavanje) dobar je kad bi bio prihvaćen od SDA (i drugih bošnjačkih stranaka) jer bi se tako ipak dogodili izbori i u gradu Mostaru i valjda bi tako (barem u smislu održanih izbora) Mostar prestao biti grad slučaj. No, pitanje koje se postavlja u svezi s ovim prijedlogom je li on paradigma (da ne kažem obrazac) po kojem će se utemeljiti sve općine i gradovi, pa i više razine vlasti ili je on tek spašavanje navodnog grada slučaja i jedinstven i neponovljiv izborni obrazac koji slučaj rješava (ostavljajući ga na razini jedinstvenog, samo za Mostar sačinjenog, prijedloga, pa prema tome i slučaja). Prijedlog SDA o potrebi teritorijalnog jamstva ne samo na razini izbornoga zakona, nego i na razini ustavnopravnog ustrojstva zapravo je prijedlog HDZ-a za ustrojstvo BiH još od Livanjskog pitanja (Cutillierova, Vance-Owenovog i Owen-Stoltenbergova plana). Po njemu kao odgovarajućem obrascu mogu se riješiti slični gradovi i općine slučajevi (Travnik, Novi Travnik, Busovača, Uskoplje, Jajce, Bugojno… – gle, čuda svugdje tamo gdje i Hrvati participiraju unutar prividnih privremenih rješenja koja ništa nisu riješila), ali što je još znakovitije ovaj prijedlog je uistinu dogovarajući obrazac za ustavnopravno i zakonodavno rješenje i viših razina vlasti (i u tomu je njegova prednost kad bi ga Međunarodna zajednica prihvatila i konačno uvidjela o čemu se zapravo radi – pa ako je potrebno i nametnula kao toliko toga do sada i uglavnom na štetu Hrvata). Naravno, u tome i jest kvaka i bošnjačka politička ujdurma što bi oni tako rješavali samo Mostar (a sve drugo ne diraj, dobro je ovako). Reći ćete da gore navedena argumentacija vrijedi i kada bi se HDZ-ov (i HNS-ov) prijedlog nametnuo diljem BiH, na općinskoj razini (i na razini same države) bilo bi moguće dokinuti srednju razinu vlasti i vratiti stvari na početak po onoj koja je još u komunizmu vrijedila da BiH nije ni srpska ni muslimanska ni hrvatska već i srpska i muslimanska i hrvatska (vuk sit i koza cijela). Koji je od ova dva obrasca realniji? Ili ćemo i dalje plesati kako Međunarodna svira, a kamo ta melodija vodi nitko ne zna i pitanje je li i njima više stalo ili smo prepušteni inerciji i slučaju?

Čitam: Petrov pozitivan na meldonij. Čovjek pročita ono o čemu razmišlja. Um vara. Nije Petrov, nego Petrova (neka atletičarka); ali kako Petrov djeluje u hrvatskoj politici ponekad ti se uistinu učini da je pozitivan na nešto. Od velikih reformi ostalo upinjanje da se Karamarku ograniči moć, a umjesto mladih i sposobnih Most u vlasti ostavlja stare prokušane i (SDP-u) podobne kadrove.

Osim Petrova koji više nikome nije posve jasan sve više se zagrijava HDZ-ov trokut uspjeha ili neuspjeha. I premda svi vjeruju da bi trebalo biti bolje, no nikako da krene. Proračun je donesen, a tek bi trebalo donijeti zakone koji će možda omogućiti reforme. No, umjesto novih reformskih zakonskih rješenja glavni protagonisti HDZ-a u vlasti zabavljaju nas špijunskim igrama.

I to, gle čuda, zasad izgleda da je onaj koji bi trebao biti najvičniji tim igrama (Tomislav Karamarko) najveći je navodno gubitnik. Iako je u vladi imenovan kao potpredsjednik za domovinsku sigurnost sve mu se otima. Ministar unutarnjih poslova Orepić i javno očituje da uvažava tek predsjednika vlade, za glavnog državnog obavještajca čepušaju se Kolinda i Tim (i, gle čuda, čak i Kolinda gubi od nejakoga Tima), ako nije igra za javnost prije će biti žalosno nego li smiješno.

Kako Orešković kojemu je HDZ početak i kraj misli donositi zakone u Saboru i uz pomoć čijih ruku? I Kolinda bi se ipak trebala prisjetiti da je unatoč svim svojim kvalitetama i sposobnostima ipak na trudu i terenskom oranju Brkića i Karamarka na Pantovčaku. Ili u Hrvatskoj i nije bitno što narod misli i glasuje? Nadajmo se da nije tako i da su ovo sve igre da se drekavci ne dosjete i da se lagano kupuje vrijeme dok se (korak po korak) preuzima vlast (za nas željnih vidljivih promjena presporo komunistima, i istima i gorima, prebrzo – i bolno).

 

 

Izvor : Voice From Croatia

Autor : Marko Tokić

Datum objave : 29.03.2016.