21 listopada 2017, Subota 3:51

728×90
728×90
728×90
728×90
728×90
728×90

ČUDNO

I kad se navodno ništa ne događa to nužno ne znači da mora biti dosadno. Dok čekamo drugi krug lokalnih izbora u Republici Hrvatskoj kao da živimo međuvrijeme. Neizvjesnost oko Vlade i saborske većine brine sve osim Plenkovića. On zna. A možda mu je i rečeno.

1497193680632
Priča oko Agromora (ne ispravljati u Agrokor) i dalje je zanimljiva. Od buke u eteru teško je razabrati istinu. Ako ne želite da se dozna o čemu se zapravo radi nije rješenje: Zaustaviti Reuters (s idejom da se zaustavi istina i vrijeme u kojem je partija kao i uvijek u pravu), nego posve obrnuto ponuditi bezbroj informacija iz kojih nitko više nije u stanju razabrati istinu (a teško je bome uspostaviti i zajednički nazivnik).

Navodno je aktualno pitanje: Hoće li ili ne će Rusi davati nove kredite. Stara je pokeraško pravilo onome koji gubi posuđivati uvijek iznova, ali uvijek nedovoljno da bi se nesretnik vratio u igru kao ozbiljan partner. Maksim Poletaev bio kod Andreja Plenkovića i navodno razgovarali o Agrokoru. Mo’š mislit?! Rusima se mora vratiti novac. Imaju moć. Odlučnost. I sredstva da upozorenje ne ostane tek prijetnja.

Za daljnja kreditiranja potrebna su državna jamstva. Plenković ih ne može dati jer Ameri to ne će dopustiti.

Lex Agrokor nije ništa drugo nego odgoda odgovora na pitanje tko će vratiti dug. Ameri bi mogli bez problema, ali ne vide vlastiti interes osim geostrateškoga a u tom smislu im je dovoljno da upozore vladajuće u Hrvatskoj da ne smiju poslovati i trgovati i osobito dugovati mogućim neprijateljima.

Hoće li i kada Ameri nam osigurati iz svojih izvora povoljne kredite ili se odlučiti za ulaganje u naše gospodarstvo veliko je pitanje. Ako se da razabrati, iz dosada viđenoga, tek smo udio zone njihova utjecaja no, nažalost, ne i zona njihova strateškoga interesa. A možda i stoga jer smo se potvrdili kao navodno premudri partneri i dok smo politički putovali na Zapada vitalne gospodarske (što bi Mesić rekao) resurse izručivali smo u ruske ruke. Ima li nade? Možda… Martina Dalić Pametno u onoj svojoj opasci o svetom Anti koji bi nas mogao spasiti (misleći u svom deliričnom zanosu na prinudnog Agromorova upravitelja Ramljaka) možda je i doslovno u pravu; jer izgleda da nam samo Sveti Ante (pravi Sveti Ante čudotvorac) s njom (i sličnima) u Vladi može pomoći. A tek kad pristigne Vrdoljak (i njegovi).

Iako se radi o Međuvremenu (u kojem se očekivanje pojačava do nestrpljivosti i vrhunca) to ne znači da nema događaja i da je dosadno. Dapače. Upravo je u tijeku u jednom od svojih vrhunaca Bitka kod Uputnika. Naime, pitanje odgoja i obrazovanja u svakoj zemlji na svijetu je jedno od važnijih pitanja, ali držim da nigdje kao u Hrvatskoj ono nije toliko ispolitizirano, premda je po svojim, pa ako hoćete i političkim, učincima iznimno značajno.

No, nekako zrelija društva ta pitanja drže podalje od svakodnevnog političkog diskursa i dopuštaju da o tome odlučuje struka. Kada bi tako bilo u Hrvatskoj vjerojatno bi se u tu priču uključili najplodonosniji hrvatski pedagozi, didaktičari i metodičari, nekoliko akademika (kao savjetnika) i nekolicina znanstvenika iz svih znanstvenih (i nastavnih) područja. U pedagoški okvir u skladu sa znanstvenim didaktičkim pluralizmom uključili bi se odgovarajući sadržaji i ključ bi bio pronaći potrebni minimum znanja na odgovarajućem stupnju školovanja te osigurati da darovitiji imaju mogućnost individualnog ostvarivanja vlastitih potencijala kao što bi se i onima s poteškoćama u razvoju omogućio individualizirani pristup kako bi maksimalno ostvarili vlastite potencijale te bi se, na taj način, svaki pojedinac ostvario u skladu s vlastitim mogućnostima i postao korisnim članom društva.

Umjesto toga u Hrvatskoj imamo obračun oko transparentnosti i netransparentnosti, ideologije i demagogije i koje čega, a osobito oko toga tko je zapravo stručan i zbog čega je upravo on (ili ona) pozvan da tu reformu provede. Između redaka te rasprave meni se osobno čini najzanimljivijim onaj dio kako se to u Hrvatskoj postaje neupitni ekspert za Uputnik. Ovih se dana ponovno pokušava oživjeti „Kukurikuralni prosvjed“, ovaj put navodno zbog netransparentnog izbora novih članova ekspertne skupine za razliku od transparentnog Milanovićevog (sjeća li se još itko tko bijaše Mornar) imenovanje dvojca Budak – Jokić. Za Budaka se još i nešto znalo zbog njegovih povijesnih ideoloških konstrukcija koje pokušava nametnuti kao znanost, a zna se bome i da je bio posljednji predsjednik komunističke jugoslavenske partijske ćelije na Filozofskom fakultetu. Za Jokića tada nije znao nitko – osim rijetkih. Milanović bi, ako bi htio, mogao dati odgovor kako se to postaje (i ostaje) neupitni stručnjaka za Odgojno obrazovni uputnik. I tako kako ga je Milanović proglasio svetim i neupitnim od tada, zna se i koji krugovi, dogmatski se drže Jokićeve svetosti i neupitnosti u priči o Uputniku. Ili se makar u medijima pokušava ostaviti takav dojam. Čak i unatoč javno izrečenim istinama pa tako i one koju je u polemici s Jokićem izrekao Slobodan Prosperov Novak da se na Jokićev rad (i njegovih stručnih suradnika) od 5000 stranica pojavilo u javnosti tek 3800 posve opravdanih zamjerki na koje ni Budak, ni Jokić (i njegovi stručnjaci) nisu uspjeli dati niti jedan valjan odgovor.

To ne sprječava samog Jokića i njegove podpornike: lijeve stranke i njihove udruge, neovisno ovisne intelektualce i novinare da zazivaju i prizivaju prosvjede za transparentnost (valjda Milanovićevog tipa) te znanstveni i pedagoški pluralizam po kojem svi koji se ne slažu s njima imaju pravo misliti onako kako i oni misle.

U svemu tome je važan i broj onih koji su došli na trg, pa čak i tko je došao jer se iz toga da razaznati tko je na strani progresa, svijetle budućnosti i naših budućih generacija. Tih, kako kažu dvadesetak tisuća ljudi zametak je pozitivnih promjena, makar oni koji su ozbiljno mislili da je Jokić neupitan a Budak uvijek u pravu (kao i partija). Međutim, iako je dvadesetak tisuća značajan broj istomišljenika zamijećeno je da je tu bilo i priličan broj nezainteresiranih pa čak i uljeza iz suprotnog tabora, a neki su (zamislite drznika) čekali tramvaj, neki su došli da vide budale, a neki tek da popiju kavu. Bilo je i stranačkih čelnika. Neki, koji su se očekivali (i žive u nadi ponovnog preuzimanja kormila kada je curriculum u pitanju) nisu se pojavili iako su se objavili (u skladu sa suvremenim dobom) u neka doba noći.

Čemu frka oko Uputnika (odnosno odgojno-obrazovnog curriculuma)? U pozadini su svjetonazorne i ideološke razlike, ostatak je prašina.

HDZ (čitaj Vjerodostojni) dao je navodno nemoralnu ponudu HNS-u. A Vrdoljak se budi u neka doba zabrinut za curriculum. Odmah potom, ili prije toga, možete pročitati da HNS od HDZ-a traži mjesto potpredsjednika Vlade i tri ministarstva. Ako se međuvrijeme otegne da ne kažem nategne bit će dovoljno ruku. A bitka oko Uputnika mogla bi dobiti posve neočekivane obrate. I ma kako se čudnim činilo možda ćemo biti svjedoci nove transparentnosti. Nije da to priželjkujem (dapače), ali, ako je se pouzdavati u vjerodostojnost Vjerodostojnog, moglo bi se dogoditi.

I u BiH se mnogo toga događa. Zrinjski je prvak (i više od toga), pa iako sve miruje u očekivanju godišnjih odmora (i ladanjskog ljeta), sigurno je samo da nas čeka vruća politička jesen. Muhamed Filipović zvani Tunjo jedan od pregovarača sa Srbima oko takozvanog Historijskog sporazuma ovih se dana opet objavio svijetu. Tunjo Filipović, naime (ne znam zbog čega ovih dana objavljuje) da bi razvoj političkih zbivanja mogao dovesti do tri države nakon raspada BiH. To bi mu (a i onda mnogima s njim) bilo prihvatljivo, ali mu BiH s tri federalne jedinice (kao i mnogima) nije prihvatljiva. Čudno! Ili nije…

.
Izvor : Voice From Croatia
Autor : Marko Tokić
Datum objave : 03.06.2017.