06 prosinca 2019, Petak 10:25

728×90
728×90
728×90
728×90
728×90
728×90

“DA IMATE VJERE KOLIKO JE ZRNO GORUŠIČINO”

NEDJELJA 06.10.2019. DANAŠNJE EVANĐELJE : “U ono vrijeme: Apostoli rekoše Gospodinu: »Umnoži nam vjeru!« Gospodin im odvrati: »Da imate vjere koliko je zrno gorušičino, rekli biste ovom dudu: ’Iščupaj se s korijenom i presadi se u more!’ I on bi vas poslušao.« »Tko će to od vas reći sluzi svomu, oraču ili pastiru, koji se vrati s polja: ’Dođi brzo i sjedni za stol?’ Neće li mu naprotiv reći: ’Pripravi što ću večerati pa se pripaši i poslužuj mi dok jedem i pijem; potom ćeš ti jesti i piti?’ Zar duguje zahvalnost sluzi jer je izvršio što mu je naređeno? Tako i vi: kad izvršite sve što vam je naređeno, recite: ’Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti!’« Riječ Gospodnja.” (Lk 17, 5-10)

1570370837951

Isus kaže da je dovoljno imati samo malo vjere kao što je to ono najmanje zrno pa da možemo premještati planine, brda, stabla, litice itd. Postoji jedna legenda koja toj izreci daje novo svjetlo.

Jednom je neki čovjek stajao u podnožju velike planine. „Bilo bi dobro“, pomislio je, „pomaknuti ovu planinu u more“. Naslonio se na obližnju liticu i upro iz sve snage, ali planina se nije pomakla. Putem su prolazili dva putnika i vidjevši čovjekovu namjeru, ponude se da pomognu. Ubrzo je naišlo još ljudi, te se načinio cijeli lanac onih koji su pokušali gurnuti planinu u more. Na kraju su uspjeli – planina je bila premještena i to samo zato jer je, na početku, jedan čovjek vjerovao da je to moguće.

Isus kaže da je sve moguće samo ako vjeruješ. „Ako ne vjeruješ i ako me ne zamoliš s vjerom ne mogu ti pomoći“. Vjera je zato presudna. Isus kad ozdravlja ili izgoni zloduhe, nikada ne kaže: „Ja sam te spasio ili ozdravio, nego vjera te je tvoja spasila. Idi i neka ti bude kako si vjerovao.“ Bit će nam onako kako vjerujemo.

Istina je da vjerujem u Isusa i želim mu čitav svoj život posvetiti. Ali je očito da ta moja vjera nije velika ni kao što je gorušičino zrno jer ne samo da ne mogu premještati brda, nego ne mogu ni najmanjem kamenčiću nešto zapovjediti. U ostalom ne mogu ni samom sobom zapovijedati onako kako bih želio: kao što kaže sv. Pavao i ja često s njim: «Činim ono što ne bih želio a ono što bih želio ne činim».

U ostalom neću zapovijedati ni nekom brdu ni nekom dudu jer ne znam bi li to bilo na dobro tom brdu i dudu! To zna tek Isus i oni koju su mu postali vrlo, vrlo slični. A mi se ostali potrudimo upijati u sebe što više Isusova Duha, tj. vjerovati svakoj Isusovoj riječi i vršiti tu riječ pa ćemo i s brdom i s dudom – kad dođe vrijeme – izići na kraj!

Vjera nije samo „nešto vjerovati“ i poznavati vjerske sadržaje, definicije, zakone i propise. Vjera u Boga nije vjerovanje da Bog postoji. To i sotona zna. Vjera je iskustvo sigurnosti da te Bog voli, bez obzira na okolnosti u kojima se nalaziš; spoznaja da ti je Bog blizak u najvećoj nevolji. Vjera nije moć kojom se gospodari, nego dar kojemu se služi.

Činjenica je da Isus nijednom nije rekao dudu da se iščupa s korijenom i da se baci u more. Činio je mnoga čuda i veća od čupanja duda, ali nikada nije iščupao dud i prebacio ga u more ili zapovjedio brdu da se premjesti u more. Božja volja nije da se dud baca u more, nego da raste upravo tamo gdje se nalazi. Čovjek ispunjen vjerom nikada neće ni pokušati premjestiti dud u more iako ima tu moć i snagu. Ta se snaga najviše i očituje upravo u nekorištenju te snage i moći da bih nekoga premještao kako ja hoću, nego da bi ga ljubio baš onakvog kakav jesti i na mjestu na kojem jest jer je to Božja volja. Za ovu moć nam treba više vjere nego da dud sa žilama premjestimo u more.

U ovoj Isusovoj prispodobi imamo golemo stablo duda i sićušno zrno gorušice. Dud je ogromno stablo i koliko je visoko toliko su žile duboke u zemlji.

Premjestiti to stablo u more sa žilama je nešto preteško i nezamislivo i nama ljudima nemoguće. S druge strane imamo sićušno i maleno gorušičino zrno i ono simbolizira naše vjeru. Dakle, ogromna zapreka i poteškoća na putu (visoki dud) i malena vjera (gorušičino zrno). Zanimljivo je da Isus uopće ne skreće pozornost na veličinu zapreka i poteškoća na našem putu, nego na snagu vjere pa makar ona bila malena poput najmanjeg zrnaca. Poruka je tako jasna. Na našem životnom putu čekaju nas velike poteškoće koje nadilaze našu snagu. Tada se valja osloniti na vjeru, na snagu koja nije naša nego Božja, bez obzira na veličinu zapreka i poteškoća na putu koje mogu u nama probuditi strah.

Možemo napraviti i paralelu kad je Petar hodao po vodi. Dok je gledao Isusa u oči i bio posve oslonjen na njegovu riječ u koju je vjerovao, hodao je bez ikakvih problema. Kad je skrenuo svoj pogled s Isusovih očiju prema ogromnim i smrtonosnim valovima, odmah je počeo tonuti.

Zato Isus kaže da ne gledamo u zapreke koje su na putu pa makar bile velike kao ogromni dud s dubokim korijenjem nego na vjeru i pouzdanje u njega. Makar naša vjera bila mala kao gorušičinu zrno, jača je i od najveće zapreke koja je našemu putu.

Iskustvo nemoći možda je čovjekovo najdublje iskustvo. Tek kad je svjestan svoje nemoći, izručuje se Božjoj do koje dolazimo po vjeri. Moja najveća moć nije u mojim mišićima niti u mojoj mudrosti nego u potpunom i bezuvjetnom pouzdanju u Gospodina. Onoliko koliko se pouzdam u Gospodina, samo toliko imam moći. Nimalo više.

Kad bih i kupio bager da iščupan dud i prebacim ga u more, postavljam pitanje tko će mi dati bager da iščupam dud iz svoga srca čije mi grane priječe pogled na sunce, izvor moga života?

Potrebne su nam Božje oči da u malenom gorušičinom zrnu u nama vidimo ogromnu snagu kojoj ni dud ni more ne mogu ništa. Kad nam se čini da ne možemo, pogledajmo sebe i ovaj svijet oko sebe očima Kraljevstva nebeskoga kako bismo vidjeli ono što je moguće, a ne samo svoju nemoćnu glinenu posudu ili trsku koju vjetar ljulja.

.

Autor : fra Stanko Mabić
Datum objave : 06.10.2019.