11 prosinca 2017, Ponedjeljak 15:57

728×90
728×90
728×90
728×90
728×90
728×90

DOZVA DVANAESTORICU SVOJIH UČENIKA I POSLA IH

NEDJELJA 18.06.2017. DANAŠNJE EVANĐELJE : “U ono vrijeme: Kad Isus ugleda mnoštvo, sažali mu se nad njim jer bijahu izmučeni i ophrvani kao ovce bez pastira. Tada reče svojim učenicima: »Žetve je mnogo, a radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju.« Dozva dvanaestoricu svojih učenika i dade im vlast nad nečistim dusima: da ih izgone i da liječe svaku bolest i svaku nemoć. A ovo su imena dvanaestorice apostola: prvi Šimun, zvani Petar, i Andrija, brat njegov; i Jakov, sin Zebedejev, i Ivan, brat njegov; Filip i Bartolomej; Toma i Matej carinik; Jakov Alfejev i Tadej; Šimun Kananaj i Juda Iškariotski, koji ga izda. Tu dvanaestoricu posla Isus uputivši ih: »K poganima ne idite i ni u koji samarijski grad ne ulazite! Pođite radije k izgubljenim ovcama doma Izraelova! Putom propovijedajte: ’Približilo se kraljevstvo nebesko!’ Bolesne liječite, mrtve uskrisujte, gubave čistite, zloduhe izgonite! Besplatno primiste, besplatno dajte!« Riječ Gospodnja.” (Mt 9,36 – 10,8)

IMG_20170618_154400
Sveto pismo nam nudi dosta primjera da nam pokaže kako Bog i čovjek ne mogu jedan bez drugoga. Bog čini sve da čovjeka pridobije za savez prijateljstva. Čovjek nosi u sebi duboku potrebu za Bogom, ali i sklonost na prkos i na otpad. Međutim, i onda kada luta bez Boga, čovjek ostaje predmetom Božje Ljubavi. Božje srce je uvijek meko za čovjeka. Evanđelist kaže za Isusa da se sažalio nad narodom jer je bio kao stado bez pastira. Davno prije Bog se sažalio nad nevoljama svoga naroda u egipatskom ropstvu i poslao mu Mojsija. Čuo je njegove vapaje za pomoć i nije se mogao oglušiti. To sažaljenje se toliko puta kasnije ponovilo kad je Bog slao svome narodu suce, kraljeve ili proroke. Oni trebaju u njegovo ime narod učiti i voditi. Svi oni osjećaju da nisu dorasli svome poslanju, ali se mogu u svemu osloniti na Boga koji ih šalje. Njihova snaga nije u ljudskoj mišici i mudrosti, nego u pouzdanju u Gospodina. Božja sućut prema svome narodu ima najjači izraz u Isusu Kristu. Za izabrani narod se kaže da je to raspršeni narod. Već stoljećima nema proroka, a još dulje vremena nema svoga kralja. Ponovno robuje tuđincu. Uistinu je sličan stadu bez pastira, koje ne nalazi pravu pašu i koje je izloženo raznim opasnostima. Isus zato naziva sebe dobrim pastirom koji želi okupiti sve izgubljene i vratiti sve zalutale ovce. I on se mora poslužiti ljudima za to djelo. Poziva učenike u svoju službu i između njih bira posebnu skupinu – Dvanestoricu. Taj broj ima duboko simboličko značenje. Isus time hoće reći da želi okupiti cijeli Božji narod u njegovoj punini i s njim obnoviti savez i vjernost. A na početku je bilo dvanaest plemena. Dvanaest apostola predstavljaju sva ta plemena, cijeli narod.

Samo Isus zna po kojemu ključu je birao svoje učenike. Ljudi uvijek biraju najbolje, one koji najviše obećavaju, koje preporuča njihova sposobnost, bogatstvo i slično. Ničega toga nema u Isusovih učenika. Naprotiv, oni ili pripadaju siromašnom staležu ribara, koji su još k tome neuki, ili poput Mateja, dolaze iz kruga carinika, koji su bili smatrani izdajicama svoga naroda, ili, poput Šimuna Revnitelja, dolaze između takozvanih zelota (revnitelja) koji su zagovarali mržnju prema Rimljanima i zalagali se za borbu za oslobođenje od rimskog jarma. Što može Isus, koji propovijeda ljubav prema svima, započeti s takvim ljudima, to zna samo on. Ali u krugu Dvanaestorice ima mjesta doslovce za sve vrste i profile ljudi. Učenici su stupili u svojevrsnu školu života kroz tri godine u Učiteljevoj blizini. Nije cilj da svladaju ljudsku mudrost, već da se napune Božje mudrosti. Putujući s njime kroz mjesta Galileje, oni će sve više shvaćati da je on put. U njima će sve snažnije odzvanjati njegova riječ s početka: „Slijedi me“. Bit će tu i otpora, poput Petrova, kada je prvi put čuo da Isus mora trpjeti i umrijeti. Oni će ipak sve te teške lekcije uspješno svladati i u njegovo ime će proslijediti putovima ovoga svijeta noseći mu poruku spasenja. Tragajući u njegovoj blizini za istinom, za kojom traga svaki čovjek, oni će sve bolje shvaćati da je on sam istina. U traženju punine života otkrit će im se njegova tajna. Vidjet će da je ta punina, i to baš po spremnosti da svoj život dade za druge. To će ostati oporuka i njima: „Tko svoj život izgubi na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni“. Sve što su učenici trebali živjeti i navješćivati drugima primili su od njega. I zato On nije tražio sposobne, nego one koji će znati biti vjerni. Nije tražio velike pothvate, već ponizno služenje. Tražio je svjedoke za svoju osobu i svoje Evanđelje. Ni manje ni više. Sve ostalo je pridržao sebi.

Ni današnji svijet nije ništa bolji od onoga iz Isusova vremena. I na ovaj svijet on gleda s jednakim sažaljenjem, Jer i danas su velike mase ljudi poput ovaca bez pastira: toliki beskućnici bez krova nad glavom, toliki ljudi bez posla i kruha, toliki prognanici bez očinskog ognjišta i domovine, tolikima su oduzeta najosnovnija ljudska prava. Bog je u svakome vremenu spreman poslati svome narodu pastire. Ali narod mora zavapiti. Njegov glas mora doprijeti do Gospodina. Zato ostaje za sva vremena aktualna Isusova riječ: „Molite Gospodara žetve da pošalje radnika u svoju žetvu.“

.
Autor : fra Marko Vrdoljak
Datum objave : 18.06.2017.