11 prosinca 2017, Ponedjeljak 16:03

728×90
728×90
728×90
728×90
728×90
728×90

GILJOTINA

Zašto u ove svete dane ponosa i slave, na um mi pada ova sprava navodno humanijeg izvršenja krvničkoga posla. Ako je trenutak svetih uspomena prigoda za sjećanje i poštovanje. Zahvalnica za žrtvu. Pomirnica za grijehe. Ima li hrvatsko srce koje nije ganuto do suza sjećanjem na Vukovar i Škabrnju i ispunjeno ponosom na utemeljitelje hrvatskih zajednica u BiH (objedinjenih u Herceg Bosnu) koji su u one teške dane odlučili se na otpor agresiji i borbu za opstanak: za naše pravo na Bosnu i Hercegovinu i naša prava u Bosni i Hercegovini?

1511120201901

Opet se sve zaprašilo oko Bakira. Priznao Kosovo?! Izazvao Srbiju, pa se oni kao nešto jarače, pa će da se kao odvajaju a Bakir im kao ne će dati to bez rata. I tako igrokaz traje.

Odavno sam već prepoznao scenarij izdvajanja Republike Srpske kao projekt kojeg Bakir (i njegovi) potiču u nadi da će Srbi možda učiniti koji krivi korak pa se možda kao plijena dočepaju i cijele BiH. Ali Bakir igra i nasigurno, ako ode Republika i ne mogne se to spriječiti gdje ćeš veće žrtve od Bakira (i njegovih) koji će tada kao vjekovječne žrtve zatražiti da se njima nadoknadi šteta i izruči ako ne cijela (BiH) onda makar onaj jedan od (sadašnja) dva dijela. Naravno, Federacija BiH kao građanski entitet za islamsko društvo. I nastavak državnopravnog kontinuiteta države BiH.

I tako nama Bakir ne da televiziju na hrvatskom jeziku, ne da nam ni treći entitet (jer ga nitko ne traži, a zna da smo mi prvi entitet, i to autohtoni, u BiH), ne da nam ni izborni zakon (kako bi mi mogli izabrati tko će nas predstavljati u vlasti). I ima pravo!!!

On nam ništa nije ni oduze, pa što bi nam onda i davao. Sve su to nama oduzeli naši prijatelji sa Zapada. I Herceg Bosnu (republiku devedeset četvrte), i izborni zakon (dvije tisućite) i televiziju (sjetite se, ako se uopće, u moru nepravde, više možete sjetiti Erotela, udjela Hrvatske radio televizije Herceg Bosne).

Kad imaš prijatelje kao što ih mi Hrvati imamo, neprijatelji ti nisu potrebni. Zato se mi i zauzimamo za Zapad i euroatlantske integracije i Europsku Zajednicu i zato i odlazimo na Zapad da nam djeca jednoga dana budu dobri Nijemci (ili Irci) hrvatskih korijena.

Sve to prati potpuna neupravljivost sustava u BiH, blokada vlasti ili njezino tehničko funkcioniranje. Srbi ko izlaze ko ne izlaze (na državnoj razini). Radončić kao izlazi ili ne izlazi (iz federalne vlade). Navodni ljevičari građanski bošnjački šovinisti kao ne žele sudjelovati (u vladi Federacije). Od izbornog zakona kažu opet nema ništa (kao da to odavno ne znamo). Jedino se Hrvati s halal certifikatom raduju nekim novim najavama i izazovima sudjelovanja u vlasti iako ih njihov narod za to nije ovlastio (niti će, na izborima). Ali ništa zato, Međunarodna (i Visoki Predstavnik) imaju rješenja. Kao u Mostaru u kojemu već godinama dokazuju da demokracija nije ništa nego dodatni (i suvišni) luksuz i nepotrebni trošak, pa kao što su u Mostaru osigurali funkcioniranje vlasti jedan plus jedan, tako mogu i u Federaciji, a na državnoj razini se da to uspostaviti i kao jedan plus jedan i još jedan, a u Republici Srpskoj će im pogotovo to ići posve lako dovoljan je samo jedan i to vrijedan (i ja bih im, ako je dopušteno, preporučio da tu ništa ne mijenjaju i da se ne zalijeću nekim novim izborom jer se Dodik, i ovako i onako, pokazao kao dovoljan). Ima i kvaka dvadeset dva u mom prijedlogu pa predlažem umjesto Inzka (kao Viskog Predstavnika koji se pokazao nedovoljno učinkovitim i s premalo zbrke u glavi da bi BiH mogla funkcionirati) dobro bi bilo razmisliti da Međunarodna postavi Bakira. I sve bi bilo uredu, pardon, u redu. Koliki bi to red bio za nigdje. A i ovako će se tek ugledati kada se i drugima kao Hrvatima otvori nesmetani odlazak na, toliko žuđeni, Zapad.

Da nije konfuzno, jest. Da je za smijati se, jest. Ali budući da se radi o nama, kako da se čovjek smije?

Vrijeme je da se vratimo na početak.

Glava je na panju, čeka se udar sjekire. Kako je dželat (krvnik) pokatkada znao biti nespretan događali su se prizori koji su krvavošću scena čak nadilazili ukus krvožedne rulje, pa je domišljena giljotina.

Glava je na panju!

Moje drago serdce! – budu mene glavu sekli…

Giljotina je osmišljena kao navodno humaniji oblik izvršenja smrtne kazne od odrubljivanja glave sjekirom. Pričvršćeno tijelo i glava u procijepu koji je vrat izlagao padajućem sječivu, mehaničko oslobađanje sječiva i njegov slobodni pad. Glava koja se otkotrlja pred razularenu gomilu ili pak, puno humanije upada u, od pogleda zaštićenu, košaru. Kažu da je odrubljena glava još dvadesetak sekundi čuvala svijest o događaju kao i oni koji su gledali humanizam na djelu.

Moje drago serdce!

Nemoj se žalostiti svrhu ovog pisma, niti burkati. Polag Božjeg dokončenja sutra u desete ore budu meni glavu sekli, i tulikajše na okupe, tvojemu bratcu.

Čitav narod se vodi na giljotinu, budu nama glavu sekli, a mi ne smijemo ni kvrknuti. Ne kao u pjesmi: niti pisnu niti zubim škrinu nego kao nijemi svjedoci vlastite nevolje. Ne smijemo se čak niti Bogu pomoliti, da nas mimoiđe ova čaša. Ako je moguće!

Spasi nas Bože, od naše gluhoće, sljepoće i bešćutnosti. Ne za osobe. Njih šestoricu (kako ih se obezličuje i pretvara u objekte sudbine). Oni su svoje odgulili. I Jadranko, i Bruno, i Milivoj, i Berko, i Slobodan i Valentin. Trinaest godina života je iza svakog od njih potpune i jecajuće tišine (praznine). Narodu se presuđuje. I to ne bilo kojemu, nego tvomu. Momu!

Hrvatskomu.

Vrijeme je da se vratimo na početak. Voda se bez straha samo na izvoru pije.

.
Izvor : Voice From Croatia
Autor : Marko Tokić
Datum objave : 19.11.2017.