21 listopada 2017, Subota 4:05

728×90
728×90
728×90
728×90
728×90
728×90

HRVATSKI INTERREGNUM

Riječ interregnum, međuvlađe ili međuvlašće (lat. inter između + regnum kraljevstvo, kraljevanje) znači kraj vladavine jednog vladara i početak vladanja drugog, prilagođeno suvremenim oblicima upravljanja državama bio bi to period od prestanka obnašanja vlasti stare vlade do izbora nove, u hrvatskom slučaju to je vrijeme od raspuštanja Sabora do formiranja nove vlade polaganjem prisege njenog predsjednika i njegovih ministara u Saboru. U tom prijelaznom periodu, interregnumu – međuvlađu, vlada na odlasku ili tehnička vlada obavlja samo tekuće poslove iz domene svojih ovlasti.

 

2016-01-14_20.58.02

 

Nije prvi put da se Hrvatska susreće s ovom činjenicom, jer svakom smjenom vlade do uspostave nove vlade imali smo međuvlađe s tehničkom vladom, ali nikad, kao ovaj put, period međuvlađa nije bio tako bogat političkim sadržajima. Iako međuvlađe još traje, možemo ipak davati njegovu završnu ocjenu jer su veliki izgledi kako novih promjena neće biti. Vlada se, naime, već nazire i unutarnjopolitičke državne turbulencije se smiruju i prelaze u završnu, smirujuću fazu.

Uzbuđenja i političke promjene prelaze sada na stranačka područja gdje se očekuju unutarstranački izbori kod političkih stranaka, veće promjene i potresi očekuju se na gubitničkoj strani a to poglavito vrijedi za SDP kao najjaču oporbenu stranku.

Po mnogo čemu bit će zapamćen ovaj period međuvlađa u kojem se pokušalo doći do saborske većine u dugom i nepredvidivom pregovaračkom procesu, nama se čini da su dva najkarakterističnija obilježja – jedno je ponašanje ljevice u izbornom i postizbornom procesu te ponašanje mainstream medija u njihovom praćenju u tom periodu.

Zaista su se događali nepredvidivi obrati i do sada nezamislivi potezi koji su prvenstveno dolazili iz redova esdepeovske koalicije. Pregovarački proces koji je uslijedio nakon objave rezultata višestruko je nadmašio inače iznenađujuće i sasvim neočekivane fenomene iz predizborne kampanje kao što su skandiranje – Hrvatska, Hrvatska, na skupovima SDP-a i mahanje hrvatskim trobojnicama, te izjave čelnih ljudi esdepeove koalicije kako nema nitko monopol nad domoljubljem i da je Hrvatska domovina i lijevih i desnih, te kako se domoljublje stječe poštenim radom i korektnim odnosom prema institucijama države. To je prvo javno priznavanje Hrvatske  od strane hrvatske ljevice, koje donekle neutralizira ono sramotno napuštanje Sabora, kad se glasovalo o osamostaljenju i izlasku iz bivše države. Novo lice ljevice  bilo je, inače u demokratskim društvima prirodno i normalno, za hrvatske prilike šokantno ne samo za članove i simpatizere ljevice nego i svekoliku javnost. Svi su se pitali je li to novi trend ili je to samo prigodničarsko predizborno kupovanje simpatija kod glasača. Na žalost, pokazalo se ovo drugo, jer već u izbornoj noći nacionalnim zastavama u taboru ljevice nije bilo ni traga. No, ostala je neizbrisiva činjenica kako se ovom prigodom skandiralo – Hrvatska, Hrvatska, i da se mahalo nacionalnim zastavama.

Na tragu tog novog fenomena u postizbornom procesu esdepeovska koalicija, da bi ostala na vlasti, učinila je sve što se od nje tražilo, i više od toga, da je bilo nepodnošljivo slušati i gledati, kako su odstupili od svih svojih temeljnih načela  na kojima grade politiku i na kojima su jučer inzistirali da bi ih danas negirali kao da se za njih nikada nisu zalagali. Želja za vlašću toliko je ogolila karakter ne samo pojedinaca, nego i samih stranaka i njihovih tijela kao nositelja njihovih politika. Bili su spremni odreći se svega – najbližih suradnika, temeljnih načela, svega, samo da bi ostali u valsti.

Protagonist esdepeovskog povijesnog kraha svakako je čelni čvojek stranke Zoran Milanović. Predstavljajući sebe kao jedinolegitimnog za predsjednika vlade druge je prezirao i ponižavao bez obzira što im je prije i poslije bio spreman davati primat samo kako bi opstao u vlasti.

Taj neokomunistički mutant izrastao u neoliberala koji se deklarira modernim europskim socijaldemokratom uživao je blagodati (pre)mi(je)rovanja, dozvoljavao je slobodu svima ukoliko ne ugrožavaju njegove sebične interese, a ponajviše sebi jer se umislio jedinodoraslim za predsjednika vlade, išao je toliko daleko da je vitez od esdepea jedino sebe proglašavao jedinim vjerodostojnim tumačem ustava i zakona.

No dogodilo se, kao u bajci, svijet se okrenuo i vrli vitez ostao je ono što je bio i na početku neokomunistički militant titoističke kumrovečke škole, a u političkom demokratskom svijetu obični  diletant i primitivac, koji je spreman etiketirati protivnika najpogrdnijim epitetima. Kao bumerang, danas, još više sutra, sustigla ga je narodna kletva – „Dao Bog, sam se sobom zabavio“!

I dok se Milanović sam sa sobom bavi, ostaje za vidjeti hoće li glas razuma prevladati u SDP-u ili će nastaviti s političkom prgavošću njihovog još uvijek aktualnog čelnog čovjeka stranke.

Drugo obilježje aktualnog interregnuma je ponašanje sredstava informiranja u praćenju izbornog i postizbornog procesa. Ovdje prvenstveno mislim na glavne medije, medije na nacionalnoj razini, takozvane mainstream medije. Iako je njihov zadatak nepristrano informirati javnost i iznositi činjenice onakve kakve jesu, a komentari nepristrani i uravnoteženi, na žalost pali su na ispitu. Pristranost u praćenju i komentiranju u međuvlađu ide toliko daleko da ponižava profesiju i srozava je ispod praga ljudskog dostojanstva. To je bilo naročito vidljivo kad su se stvari nepredvidivo mijenjale, tako su se mijenjali i kriteriji koji su se prilagođavali ovisno da li odabrani favoriti ostaju u igri za formiranje saborske većine ili ne. Opcija novih izbora, kao kriterij za okončanje mukotrpnog i mučnog pregovaranja, nije bila stalna opcija, ovisila je o šansama izabranog favorita o izglednoj mogućnosti za formiranje vlasti. Medijske perjanice, poglavito elektronskih medija, opterećeni svojom ideološkom zasljepljenošću djelovale su tragikomično ovisno o izboru sugovornika, na jednoj strani ulizništvo a na drugoj drskost i arogancija. Ideološko sljepilo naslijeđeno iz komunističkih vremena danas se reproducira u znanstvenim institucijama a uhljebljuje u institucijama čiji je zadatak formiranje javne svijesti nametanjem vrijednosti koje narušavaju integritet osobi kao pojedincu i  društvu u cjelini,  koristići u tu svrhu predodređene, umrežene opinion makera i stvarajući od njih nedodirljive autoritete, čiji je zadatak obezvrjeđivanje svih tradicionalnih vrijednosti i produkcija relativizma, što u konačnici dovodi do patologije društva  u kojem se nalazimo.

Za ozdravljenje hrvatskog društva bit će prvenstveno potrebno ozdravljenje javnog informativnog prostora, to je preduvjet za sve druge promjene.

 

Izvor : Voice From Croatia

Autor : Zvonimir Horvat

Datum objave : 14.01.2016.