25 svibnja 2017, Četvrtak 11:39

728×90
728×90
728×90
728×90
728×90
728×90

IDILA

Uvijek kada zapadnem u neku vrstu depresije i pesimizma na usne mi osmjeh navuče idila koja vlada u Hrvatskoj.

.

2017-03-03_21.23.49

.
Iz mojih dosadašnjih zapisa vjerojatno ste mogli zaključiti da su Bosna i Hercegovina zemlje raznih čudesa (osobito kao jedinstvena cjelina Bosna i Hercegovina), i, možda nešto teže, da je Hrvatska zemlja neviđene idile. Lijepo je živjeti u zemlji u kojoj se tako sitnozorno motri na propuste dužnosnika pa je tako nekoliko mjeseca trajao prijepor oko jedne fus note (podrubne znanstvene bilješke u kojoj je trebalo, a u prvi mah nije, navesti izvornog govornika u tekstu navedene misli).

Još je ljepše što se u toj zemlji neviđene idile njezin premijer, poznatiji kao Vjerodostojni, odlučio za imenovanje (ne znam iz kojih je razloga to bilo potrebno) Vijeća za suočavanje s prošlošću. Ovo je, unatoč izboru kojega od mučnine ne mogu ni komentirati, jedan pripadnik lijevoliberlane stranke (Vesne Pusić i njezina Vrdoljaka) znameniti sabornik Beus Richembergh tako lijepo imenovao Komisija za istinu (i to, kako Beus Richembergh kaže, po uzoru, pogodite na koga, nije moguće: CK SKH). Ne mogu vjerovati (ili što bi bilo priličnije: ne mogu da verujem). Jednom kad Vjerodostojni dobije mišljenje Komisije ima da se usvoji članak Kaznenog zakona (ako se ne varam: 133), i sve će biti uredu. Kao nekada!?

Suočeni s prošlošću (onako kako treba) tada ćemo, kao i uvijek do sada, imati javnu istinu i onu obiteljsku (koja se prenosi s koljena na koljeno). Baš kao nekada! Tako smo nekada, koliko mi je poznato, prema javno dostupnoj istini imali spoznaje o socijalizmu s ljudskim likom koji je ispravio klasne nepravde i donio mir među narode i narodnosti (i sve smo to dugovali Ljubičici Bijeloj i još ponekome, ali to nije bilo važno, važno je bilo da se Ljubičica ne uvrijedi).

Obiteljska istina je išla nekim drugim putem. Ponekad se čak u noći mogla i javno čuti. Kažu Tito ne bije Hrvate / A di su nam, što nam se ne vrate, ili Mariborske livade zelene / Hrvatskom su krvlju zalivene; ili… Naravno, ako bi se doznalo tko je pjevao, ako bi netko propjevao, pjevači bi se bavili, makar sljedećih šest mjeseci, nekim rekreativnim aktivnostima u raznim zavodima za popravljanje i prepravljanje ljudi. I tako ta krasna i idilična vremena iznova nasljedujemo u kulturi selektivnog sjećanja koju Vjerodostojni želi okončati jednom i zauvijek. Tako je to kada je istina u drugom planu, važno je da povjerenstvo donese zaključak. Huda jama (i sve o njoj što nam je ispripovijedao Romano Leljak, pa čak i kosti tamo pronađene, djevojačke pletenice i sve te grozne i nepotrebne dokazne činjenice) ipak je potvrdila da je obiteljska predaja bila kudikamo vjerodostojnija od one javne i službene istine. Možda je zato problem uopće io napraviti istraživanja u Jasenovci, jer bi dokazi govorili možda ponešto drukčije nego se tvrdi i uporno ponavlja. Tko će znati. Valjda će se jednom i tamo moći zakopati. Možda kada sve ovo prođe. I istina više nikome ništa ne bude značila. Kome je do istine u zemlji idile.

Iako je Hrvatska zemlja idile u njoj ipak neprestano traje obračun s desnim ekstremizmom u Hrvata, tako su u Hrvatskoj svi (i još desnije) ako nisu lijevo (i oni koji optužuju Hrvatsku i Hrvate), osim Keleminca. On po dogovoru svako malo odigra fašničke predstave na Jelačić placu i tako mačkari (koji im nisu ni nalik) plaše malu djecu i Ranka Ostojića. Stoga je Ranko vrlo zabrinut. On je čak najavio krv na ulicama. Neki Ranka i nadalje nedovoljno ozbiljno shvaćaju. Što god Ranko najavi (i oni koji su njemu bliski) uskoro se ima i dogoditi. Iako je poznat kao lik kojem je rakija za sve kriva ne treba podcjenjivati druga Swastiku. Dapače!!! On je sklon starim igrama na ovim prostorima. Prisjetite se Pajčića i kukastog križa na Poljudu; a oni nešto boljeg sjećanja mogu se prisjetiti i Labradora i njihovih miniranja (kada je u ratu, kao i sada u miru, u Hrvatskoj trebalo zazivati fašizam). Nije taj rukopis nepoznat drugu Ranku. Zna drug Swastika što bi se moglo dogoditi (jer on ne gleda u karte da bi vidio budućnost), on operativno radi kako bi se ona mogla dogoditi. O tome bi mogao ponešto reći rukovoditelj održavanja stadiona na Poljudu (a možda i još ponetko) da ih ima tko priupitati. Ali šta očekivati od Orepića…

U zemlji idile: pravo da ubijete vlastito nerođeno dijete, ah! da, oprostite, zametak; drži se ženskim pravom. I mnoge žene se zauzimaju za tu povlasticu. I Ustavni sud drži da tu ništa nije sporno (nema tu nikakvih ograda ili okolnosti unutar kojih bi to bilo etički opravdano kao manje zlo), nego apsolutno i bezuvjetno. To je Žensko pravo. Davno sam gledao hrvatski film, čini mi se da je naslov bio: Svoga tela gospodar. A tak je, samo se ovdje eksplicitno (iako je i u filmu zapravo o tome bila riječ) radi o gospodarici koja nije vlastitim tijelom razumno raspolagala nešto prije neželjenog učinka (ali, kako kaže naš Ustavni sud to ne će platiti velikom cijenom jer posljedice vlastite sladostrasne nerazumnosti može uspješno ukloniti): Bravissimo! U zemlji idile kakva je Hrvatska drukčiji zaključak nismo mogli niti očekivati.

Kako je korizmeno vrijeme Hrvatska se i ove godine, kao i svih dvadeset i tri godine ranije, uspješno odriče Hrvata u BiH.

Počelo je lažnim obećanjem konfederacije s Hrvatskom (i stvarnom integracijom u Federaciju, tada su joj još tepali hrvatsko-bošnjačka). Bijaše to lijepo obećanje i gorka istina. Odrekli smo se vlastite republike vjerujući da je ta žrtva zalog uspostave slobodne i neovisne Republike Hrvatske koja će onda u nastavku političke borbe pomoći nam u ostvarenju konstitutivnih prava i uloge državotvornog naroda u BiH.

U Daytonu smo, potom utješno, navedeni kao konstitutivni narod (ali, gle čuda, nismo uvedeni u federaciju tri naroda, nego se hrvatsko-bošnjačka Federacija udružila u suostvarenju daytonske BiH s Republikom Srpskom). Ovakva nelogičnost za sastavnice je tražila jedva postojeći politički pojam: entitet. I tako su dva entiteta bila namijenjena za tri tijela. Jednom je tijelu dano njegovo odijelo, a dva su druga trebala se snaći u jednom: tijesnom i ludo skrojenom. Nama Hrvatima ne bi trebalo biti tijesno jer je ustavno Hrvatska bila obvezna brinuti o Hrvatima u BiH, pa će ta skrb nadoknaditi ustavnopravni nedostatak.

Zatim je dvije tisućite uočena nelogičnost da se konstitutivni narodi ne osjećaju konstitutivno na čitavom prostoru BiH. I kad smo pomislili: evo, mogućnosti da se nepravda ispravi da svako tijelo dobije odijelo i da u zajedništvu i jednakosti suostvarujemo zajedničku državu. Kad ono… Ova prividno logična odluka pravdana je zaključcima Ustavnog suda BiH da konstitutivnost označava i kolektivnu jednakost; no primijenjena je na takav način da je postalo jasno da se događa (i događat će se) dekonstitucija hrvatskoga naroda. I Hrvatska iako je bila jamac Daytonskog mirovnog sporazuma glasno je šutjela. Tada vrlo glasno (danas nešto tiše). Dapače, tada su se mnogi u njoj radovali. Radovanje traje do današnjega dana.

U međuvremenu su nas izručili pravednom bosanskohercegovačkom (srpskom i bošnjačkom pravosuđu), i sve po zakonu. Cvitan (tko no ono to bješe: državni odvjetnik?!) hvali se da je to sve bilo zakonito u skladu sa sporazumima (čak ih je četiri, on ili netko drugi svejedno je, potpisao). I tako su u Hrvatsku stigli zainteresirani i pokupili sve što su htjeli i kako su htjeli, posve zakonito i u skladu sa sporazumima. I sada dižu optužnice. Hrvatska nije zauzvrat otišla niti je tražila što niti u BiH, niti u Srbiji. Tamo se i nema što tražiti. To bješe miroljubiv svijet. I sve što su činili u Hrvatskoj i protiv Hrvata u BiH bijaše u skladu s konvencijama, pravilima, zakonima, ustavima, i, naravno, njihovim političkim i ratnim potrebama. Što bi to zanimalo ikoga u Hrvatskoj. A nama u BiH se sudi. Svako malo. Posve u skladu s udruženim zločinačkim pothvatom (jer smo branili sebe i svoje), široko postavljenom zapovjednom dogovornošću (dovoljno je da ste bili zapovjednik od voda naviše i sudjelovali u već navedenom pothvatu da sve što se može ikako dovesti u vezu s vašim ratnim putem unaprijed i neobranjivo budete krivi jer će to opravdati eksperti suda: pripadnici, najčešće neprijateljskih obavještajnih i sigurnosnih službi). I tako se izručenje primiče kraju – a idila traje.

Tek tu i tamo ponetko zanovijeta, ovako kao ja sada, i te glasove je potrebno utišati. Valjda će o tome odlučivati, kako ono reče Beus Richermbergh: Komisija za istinu. Ako ne ona onda neki nezainteresirani i posve nepristrani sud. U BiH ili negdje još dalje i još nezainteresiranije.

Kakva idila!? Dođe mi da se utješim s manje idilični vremenima.

.
Izvor : Voice From Croatia
Autor : Marko Tokić
Datum objave : 03.03.2017.