25 lipnja 2017, Nedjelja 6:29

728×90
728×90
728×90
728×90
728×90
728×90

IN MEMORIAM : TOMISLAV IVANČIĆ

Prvo što mi je proletjelo u mislima u trenutku kad mi je javljeno da je prof. Tomislav Ivančić umro, bilo je: Bože, umro je u petak, tj. istoga dana kad je umro i Isus, njegov “šef”. Prof. Ivančić je Isusa (“Isusa iz Nazareta”, kako se najčešće izražavao u svojim predavanjima u zagrebačkoj Kinoteci ili na radiju) nazivao, tj. smatrao svojim šefom. Dakle, ne nekom veličinom ili nekim božanstvom kojemu se treba samo pobožno klanjati i bogobojazno izražavati svoje strahopoštovanje nego stvarnom, povijesnom osobom, dakle (i) čovjekom koji je živ, koji je dobar i plemenit, koji savršeno govori hrvatski i s kojim se može i treba razgovarati kao sa svojim najboljim prijateljem. I, naravno, slušati ga, tj. nasljedovati u svom svakodnevnom životu, kako na poslu tako i kod kuće, u obitelji.

2017-02-19_21.59.25
Katolicizam (ili možda bolje rečeno: katoličanstvo ili katolištvo) općenito jest utjelovljenska vjera (pravi katolik nikada neće reći da vjeruje u Boga nego, ponajprije, u Isusa Krista), no prof. Ivančić je otišao još korak ili dva dalje pa je Isusa vječito od milja nazivao svojim šefom, što je iz njegovih usta djelovalo nevjerojatno snažno i uvjerljivo.
Isusove rečenice
Dakle, ne vjerujem da se slučajno dogodilo to da je prof. Ivančić, kao i Isus, umro u petak. Ali i ne samo to: on je umro upravo onoga dana (petak 17. veljače 2017.) kada se na sv. misama u crkvama čitao odlomak iz Markova Evanđelja (Mk 8,34 – 9,1) u kojemu se nalaze i ove (Isusove) rečenice: “Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene i evanđelja, spasit će ga.” Profesor je te rečenice redovito citirao u svojim predavanjima, tvrdeći da su ga upravo one najviše oblikovale i kao svećenika i kao teologa.

Naime, prof. Ivančić je “trebao” umrijeti još davne 1969., u 31. godini života. Tako su mu rekli liječnici u bolnici u Münchenu, jer je bio obolio od jedne teške, smrtonosne bolesti. Naravno da je teško doživio njihovu dijagnozu i da se s njom teško mogao pomiriti. Pao je možda u još veću krizu nego u vrijeme prije bolesti. A onda su mu, kada se malo pomnije udubio u Sveto pismo, upale u oči baš te rečenice iz Markova Evanđelja. Shvatio ih je onako kako bi ih trebao shvatiti svaki pravi vjernik, i u onome trenutku kada se pomirio s time da će umrijeti jer je tako Isus odlučio i kada je prihvatio da on (niti njegovi liječnici) ne može spasiti svoj život, nego da to može učiniti samo Isus – on je preko noći ozdravio.

I, eto, poživio je sve do ovih dana, do 2017. A gdje je 2017. od 1969. i što je sve prof. Ivančić odonda napravio! Sam je neprekidno ponavljao da nema slučaja, i eto, njegova je smrt, tj. dan ili datum njegove smrti, to samo potvrdila. Slično se dogodilo i kod Pierrea Teilharda de Chardina, jednoga od najvećih katoličkih intelektualaca (on je bio isusovac) u 20. stoljeću. Poželio je, u svojim najpoznijim godinama, da umre na Uskrs, i tako se i dogodilo. Umro je na uskršnju nedjelju, u New Yorku, 1955.

Muka i patnja
Posljednji put susreo sam se s prof. Ivančićem u kolovozu 2016. Dakle, prije pola godine. Slučajno, na Kaptolu. Ja sam silazio prema Trgu, on se polagano uspinjao prema svojoj kuriji. Loše je izgledao, bio je jako iscrpljen. I puno je smršavio u odnosu na vrijeme (proljeće te iste godine) kad smo se prethodni put bili sastali i razgovarali. Vidjelo se da se muči i da pati.

Rekao mi je da trpi jake bolove, ali da se ne predaje i da i dalje piše (u svom je životu objavio oko stotinu knjiga i priručnika). Pritom mi je rekao jednu zagonetnu i meni ne dokraja jasnu rečenicu:

- Sada, kada me je ovo zadesilo, odlučio sam ići do kraja i prijeći granicu koju dosad nisam prelazio!

Naravno: kao novinar, smjesta sam mu ponudio intervju, pa da tu svoju misao razradi i objasni do kraja. Odgovorio mi je na način na koji bi mi uvijek odgovarao kad bih ga zamolio za intervju: “Pošaljite mi pitanja!” (na njegov osobni mail tomislav.ivancic1@zg.t-com.hr). Nisam mu poslao pitanja jer sam unaprijed znao da od tog intervjua neće biti ništa. U tom je smislu prof. Ivančić bio teška osoba. U to sam se uvjerio još u jesen 2012., kad sam mu prvi put bio ponudio intervju, za tjednik Globus u kojem radim. Dao mi je isti takav odgovor (“Pošaljite mi pitanja!”), ja sam, u suradnji s redakcijom, sročio 10-15 prilično teških i zahtjevnih pitanja i natuknica, on je dugo razmišljao i dugo odugovlačio – a onda mi je, na kraju, rekao da bi mi vrlo rado dao intervju, ali da ne želi ući u bilo kakve sukobe sa svojim “ovozemaljskim” šefom, zagrebačkim nadbiskupom i kardinalom Bozanićem.

Terapeut
Time mi je otkrio da je (ipak) čovjek (stanovite, ne pretjerane) tjeskobe i da se, ma koliko dugo i iskreno prijateljevao s Isusom, ne usuđuje sve reći do kraja. Zapravo se ponio korektno i odgovorno i, bez obzira na svoju veličinu, nije htio povrijediti hijerarhijska pravila koja vrijede u Crkvi (odnosno, u ovome konkretnom slučaju, u Zagrebačkoj nadbiskupiji).

Mi, koji prof. Ivančića smatramo svojim učiteljem i “terapeutom”, uočili smo jednu veliku promjenu kod njega, odnosno u njegovim predavanjima – bilo četvrtkom u Kinoteci, bilo svakog utorka na Hrvatskom katoličkom radiju, bilo svake druge srijede u mjesecu na Radio Mariji. On je sve manje upotrebljavao riječ “hagioterapija” (ili njezinu istoznačnicu “antropološka medicina”, koju je sâm ponudio kao supstitut za pojam “hagioterapija”), a sve više jednu sasvim drugačiju sintagmu – “nova evangelizacija”. Ali nije bio samo taj detalj u pitanju.

Do kraja 2012. ili do početka 2013. prof. Ivančić je u svojim javnim nastupanjima relativno rijetko izgovarao riječ “Bog”, a vrlo često – gotovo isključivo – riječ “Stvoritelj”, kao zamjenu za nj. Naravno, “Bog” i “Stvoritelj” u osnovi znače jedno te isto – tako nas uči i Apostolsko, kao i Nicejsko-carigradsko vjerovanje – ali u njegovu (Ivančićevu) slučaju to i nije baš bilo isto. To jest, nije bila ista priroda (ili smisao) njegova obraćanja svojim slušateljima i štovateljima.

Jednom sam mu, nakon predavanja u Kinoteci, prišao iza pozornice i upitao ga zašto više ne koristi riječ “Stvoritelj” nego “Bog”. Odgovorio mi je da ranije – kad se bavio ili kad je promicao isključivo hagioterapiju – nije htio uvrijediti ili poniziti ateiste, jer je hagioterapija podjednako bila namijenjena i vjernicima i ateistima, ali da sada, kad je prešao na novu evangalizaciju, namjerno ide oštro i polemički prema ateistima jer ih, u duhu nove evengelizacije, želi promijeniti, potaknuti na obraćenje i “preobraziti” u vjernike.

Ta je promjena ili taj preokret koincidirao s dva vrlo važna događaja u i oko Crkve.

Prvi je bio izbor J. M. Bergoglija za Sv. Oca (u ožujku 2013.), tj. odlazak staroga (Benedikt XVI.) i dolazak novoga pape, Franje.

Početkom 2013. prof. Ivančić je u svojim predavanjima otvoreno i bez mnogo okolišanja otkrivao kakav profil novoga pape on osobno želi. Novi bi papa, govorio je, morao sazvati Treći vatikanski koncil i time otkloniti negativne posljedice (pored brojnih pozitivnih) koje je izazvao Drugi vatikanski koncil, iz 1962. – 1965. Najveća je negativna posljedica, po prof. Ivančiću, bilo pretjerano prilagođavanje Crkve vanjskome svijetu, a time i gubitak (ili barem slabljenje) identiteta nje same, Crkve kao takve. I sada je, po Ivančiću, potreban novi “kopernikanski obrat”: Crkva mora ustati, bitno ojačati i kao zajednica i kao ustanova, i ona mora biti ta sila koja utječe na svijet i koja ga transformira, umjesto da svijet transformira nju. I pritom je slabi i razvodnjava.

Treći je vatikanski koncil – tako sam barem ja shvatio prof. Ivančića – trebao biti korak ili dva “unatrag” (ali, naravno, u bitno promijenjenim uvjetima i na bitno drugačijoj razini), prema Prvom vatikanskom saboru, iz 1869. – 1870. (za pontifikata pape Pija XI.), kada se Crkva naspram vanjskoga svijeta postavljala polemički i kada nije prihvaćala i tolerirala sve njegove “mušice” i devijacije.

Kao što znamo, papa Franjo nije sazvao Treći vatikanski koncil, a u danima neposredno nakon njegova izbora imao sam dojam (ne tvrdim da sam bio u pravu) da prof. Ivančić i nije baš najoduševljeniji njegovim dolaskom u Rimsku kuriju, odnosno da je osobno “navijao” za nekog drugog, koji bi u svemu bio po njegovoj “mjeri” i ukusu.

Onaj drugi moment koji se vremenski poklopio s Ivančićevim (uvjetno rečeno) prelaskom od hagioterapije na novu evangelizaciju – to su bile one žestoke polemike oko zdravstvenog odgoja, koje je bila izazvala Vlada Zorana Milanovića (odnosno Ministarstvo znanosti, sporta i obrazovanja Željka Jovanovića) svojim kontroverznim i od Crkve nikada prihvaćenim “kurikulumom”. Tu se prof. Ivančić (uostalom, kao i cijela Crkva) digao na noge i suprotstavio se uvođenju zdravstvenog odgoja, po zamislima i ukusu nevjernika i ateista iz lijeve, Milanovićeve Vlade.

Tada su, ujedno, Ivančićeva predavanja postala znatno politiziranija i polemičnija u odnosu na prethodno razdoblje. I dok je ranije prof. Ivančić oprezno pazio da ničim ne uvrijedi ateiste, on sada frontalno ide na njih, uvjerava ih da su na krivoj strani i da je krajnje vrijeme da se obrate, tj. da postanu vjernici, kršćani, katolici. A zapravo su mu najviše “išli na živce”, ako mogu tako reći, agnostici. Njih je smatrao lijenim ateistima, tj. ateistima koji su lijeni obrazložiti zašto nisu vjernici. Nego su, eto tako, nešto “treće”, a zapravo su ono “prvo”, tj. stopostotni (ali prijetvorni) ateisti.

Kao tipičan primjer agnostika kao “lijenog ateista” u hrvatskoj politici i društvu prof. Ivančić je spominjao tadašnjeg predsjednika RH Ivu Josipovića.

Međusobni oprost
U političkom smislu riječi, prof. Ivančić nije bježao od toga da se deklarira kao desničar. Ali ne u nekom ružnom, tvrdom smislu riječi nego u smislu oporbe prema hrvatskoj (neo)komunističkoj ljevici, koja ne voli ili čak mrzi Crkvu, koja previše toga polaže u materijalne ili materijalističke stvari i koja je, po prirodi stvari, sklona ateizaciji. Pritom je znao ponekad biti i kontradiktoran.

S jedne strane, prof. Ivančić je zagovarao pomirenje u hrvatskom društvu i politici i nekakvoj zajedničkoj (gotovo utopistički shvaćenoj) suradnji svih i svakoga za dobrobit i boljitak Hrvatske. Bio je veliki, iskreni domoljub. Zapravo je smatrao – bio je to jedan od najprepoznatljivijih lajtmotiva u njegovim predavanjima – da jedni drugima trebaju oprostiti, upravo kako to nalaže kršćanska (katolička) doktrina i vjera. Bio je uvjeren (a na tome je i samoprijegorno radio) da hagioterapiju treba “odmaknuti” od pojedinca, da se bit hagioterapije ne sastoji samo u liječenju depresije i drugih duhovnih bolesti pojedinaca koji su mu se konkretno obratili za pomoć, nego da je treba “pomaknuti” (tj. proširiti) prema cijeloj Hrvatskoj.

Smatrao je da je Hrvatska (uostalom kao i cijeli svijet) oboljela i da je treba liječiti – tj. da treba liječiti sve pojedince i sve skupine koje u njoj žive i djeluju – a najdjelotvorniji je način, odnosno preduvjet, da ponovno svi budu zdravi, taj da jedni drugima oproste. Dakle, lijevi desnima, desni lijevima itd. Taj je metodološki postupak nazivao “makroterapijom”. “Makroterapija” je za njega bila liječenje i rad na obnovi društva.

S druge strane, prof. Ivančić se ipak politički svrstavao uz desnicu, a to je najčešće (ili najeksplicitnije) činio uoči izbora. Bio je sretan kad je Kolinda Grabar-Kitarović na predsjedničkim izborima 2015. pobijedila Ivu Josipovića, kao što nije skrivao zadovoljstvo ni kada je Zoran Milanović bio poražen na parlamentarnim izborima održanim potkraj 2015. i kada je Hrvatska ponovno, kako je govorio, dobila Vladu čiji su ministri (barem jedan broj njih) praktični vjernici.

A u nekim je trenucima – sjećam se toga jako dobro – kritizirao i jedne i druge, tj. i ljevičare i desničare, promičući treću snagu, a to su oni politički neopredijeljeni i neutralni, samim time i “nepokvareni” ili “nekorumpirani” – ali koji su upravo zahvaljujući tim svojim vrlinama izraz stvarne volje birača, tj. cjeline (ili pretežnog dijela) hrvatskoga društva. U tom pogledu bio jedan od prvih promotora ili zagovaratelja Mosta.

Zapravo, kada malo bolje razmislim, prof. Ivančića ne bih nazvao ni desničarem niti ljevičarem, nego onime što je on uistinu bio i kakvim su ga mnogi, koji su ga malo bolje poznavali, smatrali – katoličkim (kršćanskim) integristom. Smatrao je da kršćanska vjera (prava, nepatvorena, praktična vjera, a ne religija kao neka vrsta magije ili ideologije) mora prožeti sve pore hrvatskoga društva i u tom me pogledu malo podsjećao na protagoniste Hrvatskoga katoličkog pokreta iz vremena prije Drugoga svjetskog rata (i Živko Kustić je izrastao iz takve, integrističke tradicije, pod mentorstvom paškoga križara i pučkog sociologa don Jose Felicinovića), ali, naravno, na jedan posve nov i apsolutno suvremen (i, što je osobito važno, prirodnim znanostima, npr. danas modernim i, po mnogo čemu, revolucionarnim neuroznanostima “kompatibilan”) način.

Smrt europe
Prof. Ivančić je bio odlučan protivnik pretjerane ili isključive sekularizacije (shvaćene na način prikrivene ili otvorene ateizacije), vrlo se kritički izražavao o prosvjetiteljstvu i Francuskoj revoluciji iz 1789. (pa čak i samoj liberalnoj demokraciji), a što se moguće “smrti Europe” tiče (zbog aktualne najezde muslimana, tj. muslimanskih izbjeglica s Bliskog istoka), u svojim je posljednjim radioemisijama, iz 2015. i 2016., volio isticati da Europa drukčiju sudbinu nije niti zaslužila – zato što se odrekla Boga (a njezin je identitet, kao što je poznato, zasnovan upravo na kršćanstvu).

Aktualni rektor Hrvatskoga katoličkog sveučilišta dr. Željko Tanjić – svojedobno nasljednik Tomislava Ivančića (i to po Ivančićevu izboru) na katedri fundamentalne teologije na KBF-u u Zagrebu – upozorio me pak na činjenicu da je prof. Ivančić tijekom života i javnog djelovanja imao nekoliko faza, da nije uvijek bio isti (npr. jedno se vrijeme deklarirao kao karizmatik, a onda se od toga odmaknuo), da je uvijek vjerno slijedio neki svoj unutarnji zov te da je pritom, štoviše, imao snagu i uvjerljivost jednoga proroka (a proroci, kao što znamo, nikada nisu bili previše omiljeni u establišmentu, bilo crkvenom ili društvenom/političkom).

Prof. Ivančić zapravo ponajmanje. Godine 2001. bio je izabran za rektora Sveučilišta u Zagrebu, ali neki ga moćnici na tome mjestu nisu željeli vidjeti. Među njima je bio i tadašnji dekan Filozofskog fakulteta u Zagrebu dr. Neven Budak. Ivančić se na kraju sam povukao, rekavši svojim suradnicima i suradnicama da bi ga na funkciji rektora “proždrli kao činovnika”, a on ne želi biti činovnik, nego svećenik, teolog koji želi pomoći ljudima.

Ivančić je općenito bio svećenik, čovjek koji se nije mnogo gurao (ili se uopće nije gurao).

ljudska duša Mislim da ovdje valja naglasiti i tu činjenicu da je Tomislav Ivančić doktorirao 1971., na njemačkom protestantskom pastoru, teologu i borcu protiv nacizma Dietrichu Bonhoefferu – naslov njegove doktorske disertacije glasio je “’Bezreligijsko kršćanstvo’ u Dietricha Bonhoeffera”. Na to me u petak, onoga dana kada je on umro, podsjetio njegov kolega, teolog i komunikolog (ujedno i kolumnist Slobodne Dalmacije) dr. Ivica Šola.

To je važno iz dva razloga. Prvo, protestantizam Ivančiću nije bio stran. Nije mu, zapravo, bio stran racionalizam kao takav. Kod njega, uključujući i njegovu hagioterapiju, nikada nije bilo dokraja jasno gdje prestaje vjera, a počinje znanost (ili obrnuto – gdje prestaje znanost, a počinje vjera). Kad sam se svojedobno, u nekim svojim krizama, obratio za pomoć svećenicima iz Tabora u Samoboru, suradnicima pokojnoga fra Zvjezdana Linića, oni su me, nakon što su me malo bolje upoznali, uputili na prof. Ivančića upravo zato što je on – kako su mi kazali – “nešto između vjere (teologije) i psihoterapije”. Sam Ivančić je, opet, znao biti vrlo “grub” prema psiholozima, psihijatrima i psihoterapeutima govoreći da oni nisu sposobni liječiti dušu čovjeka, jer je psiha jedno (niža razina), a duhovna duša (viša razina) nešto sasvim drugo. Mislim da mu to neki psihijatri i psiholozi ni do danas nisu oprostili.
S druge strane, prof. Ivančić je strogo razlikovao vjeru od religije. Neumorno je isticao da to što on zastupa i promiče nije religija nego vjera. I da samo katolištvo kao takvo nije religija nego vjera. To jest, da katolištvo u svojoj biti nije “otpor” (da parafraziram naziv jednoga od najpoznatijih djela D. Bonhoeffera “Otpor i predanje”), nego upravo ovo drugo – predanje. Predanje Bogu i Isusu iz Nazareta. Vjera je kad dopustiš Bogu da te dotakne. A ne isprazno “blebetanje”, tj. mehaničko “verglanje” molitava u klupi ili ispred oltara u crkvi, na način kako to često rade osobito stariji praktični vjernici i vjernice – što neke ateiste i agnostike, kada to vide, sasvim sigurno odvraća od vjere i od toga da idu u crkvu.

Bezbožništvo
Pritom je prof. Ivančić svoje slušatelje i poklonike nerijetko znao i šokirati – kako bi ih trgnuo i izbavio iz njihove učmalosti (ali mnogo više i mnogo češće na svojim predavanjima uživo, tj. u Kinoteci, nego u radioemisijama na HKR-u i Radio Mariji, u kojima je ipak bio oprezniji i suzdržaniji). Kojiput bi znao, tobože onako usput, reći da nikada nigdje nije vidio toliko ateizma ili bezbožništva koliko u našim crkvama, a jednom je čak izjavio – sjećam se toga kao da je jučer bilo – da ničije štikle tako zvonko i gromko ne odzvanjaju zagrebačkim Trgom bana Jelačića i Ilicom kao štikle naših časnih sestara (pri čemu je imao “na piku” njihovu prenaglašenu samouvjerenost i ponositost izraslu na stajalištu da su one, samim svojim profesionalnim izborom i time što svakodnevno služe u crkvi, prave ili savršene vjernice, dok drugi/mnogi to nisu).

Neki svećenici i teolozi zamjerali su prof. Ivančiću što svoju hagioterapiju nije institucionalizirao na način da imenuje, uvjetno rečeno, “izvršnog direktora” ili menadžera za hagioterapiju koji bi možda uspio u tome da ona postane i jedan od obvezatnih (ili barem fakultativnih) predmeta na našim i inozemnim sveučilištima, a ne samo – iako ni to nije malo, naprotiv – jedan od najuspješnijih hrvatskih izvoznih proizvoda (budući da postoji i razvija se diljem cijeloga svijeta, a osobito u Austriji, Švicarskoj i još nekim zapadno/srednjoeuropskim zemljama).

Ali pitanje je je li on takvo što uopće želio. Po mojemu mišljenju, radije je izabrao da bude neka vrsta proroka – po tome čak donekle sličan i samome Isusu Kristu – te je u svojim najpoznijim godinama, baš poput Isusa, imenovao 12-ero svojih apostola (ako ih nema 12, sigurno ih ima 10 ili 11), tj. novih evangelizatora, koji su, po njegovu osobnom izboru, pozvani da budu nastavljači njegova imena i djela (iako je to vrlo teško, praktički nemoguće postići). Među njima su i zagrebački vjeroučitelji (aktivni u zajednici “Molitva i riječ”, koju je on sam bio osnovao) Ivica Lulić i Marijan Presečki (koji danas, kao on godinama ranije, vode skupove i drže predavanja četvrtkom u Kinoteci).

Drukčiji od drugih
Prof. Tomislav Ivančić bio je punih 10 godina član Međunarodne teološke komisije, u tom je mandatu “prošao” trojicu papa (Ivana Pavla II., Benedikta XVI. i Franju). Bio je dubok, jasan i čvrst, ali istodobno i blag, teolog i čovjek. Po mnogim svojim značajkama i svetac. Uza sve ostalo, usudio se biti drukčiji, pa će i po tome ostati zauvijek upamćen i poštovan u hrvatskoj katoličkoj, ali i mnogo široj (društvenoj) javnosti.

.
Izvor : Jutarnji list
Autor : Darko Hudelist
Datum objave : 19.02.2017.