13 prosinca 2018, Četvrtak 18:00

728×90
728×90
728×90
728×90
728×90
728×90

INTERVJU S RANKOM RADOŠEM

Intervju s dragovoljcem Domovinskog rata, magistrom Rankom Radošom, članom udruge Hrvatska zvona.

IMG_20180830_182508

.

Tko je Ranko Radoš?

Oženjen sam, otac četvero djece, dragovoljac Domovinskog rata, magistar znanosti, rođen 1971. godine u Crvenicama, Tomislavgrad.

Na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu 2003. magistrirao sam na području društvenih znanosti, stekao zvanje magistra znanosti. Na Hrvatskom vojnom učilištu «Petar Zrinski» završio sam izobrazbu za zapovjednika bojne, vojno diplomatsku školu i Zapovjedno-stožernu školu «Blago Zadro».

Do sada sam objavio; knjigu «Hrvatski iseljenici i integracija Republike Hrvatske u EU»; članke «Vanjske suvremene migracije kao čimbenik integracije Hrvatske u zapadnoeuropske asocijacije» u časopisu «Društvena istraživanja» Instituta Ivo Pilar te «Perspektiva hrvatskoga iseljavanja u europske zemlje» u zborniku «Hrvatski iseljenički zbornik 2006.» Hrvatske matice iseljenika.

Kako ste se priključili Udruzi Hrvatska zvona?

Moram reći da sam ponosan i počašćen što sam s ekipom ljudi koja je i u Domovinskom ratu bila spremna žrtvovati se za slobodu svog naroda, poput Mije, Darija, Željka, Zdenka, Danka, Marka, Petra i mnogih drugih, dio ovoga projekta. S ljudima koji su ponovno stali u obranu vrijednosti hrvatskog naroda i njene slobode i neovisnosti svakog pojedinca kao i naroda u cjelini. Svi ovi ljudi se stavljaju u službu svog hrvatskoga naroda i nisu pristali živjeti od slave iz prošlih vremena, nego se i sad odvažno, hrabro i bez kompromisa bore za dostojanstvo, slobodu i neovisnost svakog Hrvata. U rad Udruge Hrvatska zvona uključio sam se od samog početka razvoja ideje i potrebe osnivanja udruge koja bi bila inicijator pokreta buđenja svijesti hrvatskoga naroda u njegovoj opstojnosti na prostorima BiH. Buđenja svijesti o stanju i potrebama nužne promjene i povratka vrijednostima na kojima je hrvatski narod stoljećima živio i opstao na ovim prostorima. Jedna od glavnih zadaća udruge je vratiti nadu i vjeru ljudima da su moguće promjene uz mlade ljude i ove ljude koji su dokazali svoje domoljublje u Domovinskom ratu i svojim životom svjedočili vjernost Bogu, obitelji i svom narodu. U udrugu sam se uključio na poziv svojih bivših suboraca s kojima sam u Domovinskom ratu branio i obranio hrvatski narod i prostor na kojemu je hrvatski narod živio.

Kako vidite stanje hrvatskog naroda danas?

Kad je riječ o hrvatskome narodu i stanju moramo se najprije zapitati: Tko smo? Od kud dolazimo? Kome pripadamo? Koje vrijednosti zagovaramo i štujemo? Što je u našoj tradiciji? Komu ili čemu smo zahvalni za ono što imamo i što jesmo? Nekako sam uvjerenja da se olako odričemo onoga tko smo i što smo kao pojedinci i kao narod. Olako prihvaćamo tuđe, nepoznato i ono što nam drugi nameću kao vrijednost. Hrvatski narod, od svog postojanja, bio je vjeran svojoj tradiciji – vjeri u Boga, poštovanju obitelji i težnji za slobodom svog naroda i samostalnosti vlastite Domovine. Za ono što jesmo možemo zahvaliti svim hrvatskim svecima i blaženicima koji su nas zadržali u okrilju Katoličke crkve, a tu bih naglasio našeg blaženoga Alojzija Stepinca i njegovu beskompromisnu odluku da ostane u okrilju i vjernosti Svetoj stolici i za tu odluku trpio i podnio mučeničku smrt. Nadalje, našim očevima i majkama i svim našim precima za očuvanje tradicije poštovanja prema obitelji. Zahvala i svim našim suvremenicima koji su kroz povijest očuvali i razvijali ideju o slobodi, samostalnosti i suverenosti hrvatskog naroda, kao i hrvatskog jezika i pisma. Potrebno je zahvaliti na kraju i hrvatskim braniteljima koji su za vrijeme Domovinskog rata obranili sve nas od velikosrpske agresije i stvorili uvjete za slobodu hrvatskoga naroda. U Domovinskom ratu hrvatski narod je pokazao nesebičnost. Hrvatski narod je kroz povijest karakteriziralo da je bio hrabar, nesebičan, žrtvovao se za drugoga, bio solidaran za potrebitog, ostao je vjeran Bogu, poštivao je svoju obitelj i bližnjega i ostao je vjeran svojoj Domovini.

Koji je najveći problem koji sputava razvoj hrvatskog društva u cjelini?

Sloboda je najveći dar, a sloboda pojedinca i naroda bi trebala biti težnja svakog političkog vodstva koji vodi svoj narod ili zajednicu. Pored slobode, tu je i neovisnost pojedinca i naroda, zajednice koja daje zamah razvoju društva u gospodarskom, društvenom i drugom smislu. U današnjoj situaciji najveći problem hrvatskoga naroda upravo je ovisnost o političkom vodstvu na svim razinama odlučivanja. Zbog te ovisnosti pojedinac ne može biti slobodan.

Najveća zapreka u ostvarivanju slobode i neovisnosti svakako je komunistički mentalitet i metode kojima se služe današnje političke elite. Političko vodstvo vlada hrvatskim narodom, a zapravo treba služiti svome narodu. Odluke koje donosi moraju biti isključivo u interesu hrvatskog naroda, a ne izraz osobnih želja, ciljeva i interesa. Vladajući hrvatskim narodom primjenjuju metode komunizma, kao i klijentelizam, korupciju, nepotizam i druge devijacije koje razaraju hrvatsko društvo. Zbog tih i takvih metoda vladanja, pojedinac i sam narod živi u strahu za svoju egzistenciju i stavlja se u ovisnički odnos prema vladajućima te samim tim gubi svoju slobodu i neovisnost. Gubi svoju kreativnost i slobodu misli i govora, što dovodi do zaostajanja i stagniranja razvoja društva. Komunističkim mentalitetom nameću nam sebičnost i egoizam što nas udaljava od onih vrijednosti po kojima smo kao narod bili prepoznatljivi.

Bili ste i pripadnik Hrvatske vojske te dali svoj doprinos u Domovinskom ratu. Možete li nam malo opisati Vaš put od početka Domovinskog rata?

Rat, sam po sebi, je specifično stanje u kojem su svi branitelji dali svoj maksimalan doprinos ovisno o psihičkom i fizičkom stanju u kojem su se nalazili. Dakle, braniteljski doprinos nije niti može biti mjerljiv. Smatram da moj doprinos nije ni veći ni manji od doprinosa bilo kojeg od branitelja. S devetnaest godina, na početku Domovinskog rata, 1990. dragovoljno sam pristupio Oružanim snagama Republike Hrvatske u obranu suvereniteta i samostalnosti Republike Hrvatske kao pripadnik MUP-a RH. Ranjen sam u obrani Gospića 12. rujna 1991. godine. Imam status HRVI. U siječnju 1992. godine, nakon što je rodnom kraju prijetila opasnost od agresije, odlazim u Tomislavgrad, gdje sudjelujem u ustrojavanju i obuci domicilnih postrojbi i u izvršavanju borbenih zadaća. U travnju iste godine uključujem se u aktivnu obranu na kupreškom, livanjskom i mostarskom ratištu.

Od 1993. do 2003. pripadnik sam Sigurnosno-informativne službe Ministarstva obrane. Za vrijeme rada u SIS-u sudjelovao sam u vojno redarstvenim akcijama „Bljesak“ i „Oluja“. Umirovljen sam 9. prosinca 2005. s činom pukovnika. Tijekom službe u MUP-u RH i kasnije, u HV-u odlikovan sam odličjima: Red Kneza Domagoja s ogrlicom, Spomenica Domovinskog rata, Spomenica domovinske zahvalnosti te medaljama Bljesak i Oluja.

Koji je bio Vaš motiv i uopće potreba da se aktivno uključite u ovaj pokret „Hrvatskih zvona“?

Čovjek se uvijek preispituje može li učiniti nešto više za obitelj i Domovinu. Inicijative u koje sam bio uključen u potpunosti su zadovoljile moje želje i potvrdile vrijednosti za koje živim i koje nastojim prenijeti na svoju djecu. Političke elite koje su dobile povjerenje građana da štite interese hrvatskog naroda, iznevjerile su volju građana. Stoga, vlastitu aktivnost te sve aktivnosti ovih inicijativa, smatram potpuno opravdanima. Želim naglasiti da svaki čovjek ima mogućnost, ali i obvezu graditi bolje i pravednije društvo u kojem živi. Stoga, pozivam sve svoje prijatelje suborce, da nastavimo izgrađivati u miru, društvo i domovinu kakvu smo sanjali i počeli graditi u ratu.

Bavite se istraživanjem Hrvatskog iseljeništva, što nam možete reći o tome i možemo li očekivati povratak naših raseljenih?

Svaki proces ima svoje uzroke, tijek i posljedice. Tako i u procesu iseljavanja kao uzrok možemo vidjeti da postoje potisni elementi iseljavanja i privlačni elementi tog procesa. Kao potisne elemente možemo navesti veliku nezaposlenost, nesigurnost redovnog posla, kao i niske standarde socijalne i zdravstvene usluge te slabu razvijenost predškolskog, školskog i infrastrukturnog sustava. Odgovornost za ovakvo stanje prvenstveno vidim u politici. Kada je riječ o tijeku iseljavanja, ono uvijek ide od siromašnih i ruralnih krajeva prema bogatim i razvijenim. Kad je riječ o posljedicama tu bih naglasio, među ostalim, demografsko starenje i izumiranje krajeva iz kojih se iseljava.

Kada govorimo o povratku iseljenika, teško je očekivati masovni povratak iseljenih, a pojedinačnog povratka će svakako biti. Mi se više moramo usmjeriti ka stvaranju standarda s ciljem zaustavljanja negativnog trenda iseljavanja. Zakonodavni okvir kao i ekonomski standard zemalja iz kojih se iseljava mora ići u korak s razvijenim zemljama u koje se useljava. Nakon što osiguramo ove standarde, možemo očekivati da će doći do zaustavljanja iseljavanja i mogući brojniji povratak iseljenika u domovinu iz koje su iselili.

Gospodine Radoš, što biste poručili na kraju?

Pozvao bih sve hrvatske branitelje da se preispitaju: Je li ovakva domovina ona koju su sanjali i za nju se borili? Je li ovakvo političko vodstvo ono koje zaslužuje voditi hrvatski narod? Da se preispitaju o vlastitoj slobodi i neovisnosti. Pozivam ih da se aktivno uključe u političke procese u svojim zajednicama i da budu svjesni da se nitko bolje od njih samih neće brinuti za hrvatski narod jer su oni ti koji su za svoj narod bili spremni žrtvovati i vlastiti život. Budite hrabri i odvažni kao i u vrijeme Domovinskog rata, slobodno i javno izrecite svoje mišljenje i stavove što će u konačnici doprinijeti razvoju hrvatskog društva. Gradite vlastitu slobodu i neovisnost. Budite neovisni od političkih elita koji vas žele kontrolirati i manipulirati. U zadnje vrijeme sam dosta razgovarao s ljudima koji dijele moje vrijednosti i stavove, zagovornici su promjena, ne slažu se s dosadašnjim načinom vođenja hrvatskog naroda, podržavaju ovu inicijativu, ali i dalje zbog nedostatka hrabrosti ili sitnih privatnih interesa, slijede postojeću političku strukturu. Želim ih pozvati i poručiti im da se stvarne promjene ne događaju same od sebe te da je potrebno mnogo hrabrosti i odlučnosti u stvaranju istih.

Želim da moj hrvatski narod vode moralni i sposobni ljudi koji znaju u miru izgraditi ono za što smo se borili u Domovinskom ratu – „Na krvi i boli niknut će cvijeće“. Pozivam sve hrabre i odvažne Hrvatice i Hrvate da nam se pridruže u zajedničkoj borbi za bolje i pravednije sutra zbog naših predaka, nas samih i naše djece.

.
Izvor : Voice From Croatia
Datum objave : 03.09.2018