22 kolovoza 2017, Utorak 10:02

728×90
728×90
728×90
728×90
728×90
728×90

ISUS NE BIRA SPOSOBNE NEGO VJERNE

NEDJELJA 23.07.2017. DANAŠNJE EVANĐELJE : “U ono vrijeme: Iznese Isus narodu drugu prispodobu: »Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek posije dobro sjeme na svojoj njivi. Dok su njegovi ljudi spavali, dođe njegov neprijatelj, posije posred žita kukolj i ode. Kad usjev uzraste i isklasa, tada se pokaza i kukolj. Sluge pristupe domaćinu pa mu reknu: ‘Gospodaru, nisi li ti dobro sjeme posijao na svojoj njivi? Odakle onda kukolj?’ On im odgovori: ‘Neprijatelj čovjek to učini.’ Nato mu sluge kažu: ‘Hoćeš li, dakle, da odemo pa da ga pokupimo?’ A on reče: ‘Ne! Da ne biste sabirući kukolj iščupali zajedno s njim i pšenicu. Pustite nek oboje raste do žetve. U vrijeme žetve reći ću žeteocima: Pokupite najprije kukolj i svežite ga u snopove da se spali, a žito skupite u moju žitnicu.’« I drugo im prispodobu iznese: »Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek uze gorušičino zrno i posija ga na svojoj njivi. Ono je doduše najmanje od svega sjemenja, ali kad uzraste, veće je od svega povrća. Razvije se u stablo te dolaze ptice nebeske i gnijezde mu se po granama.« I drugu im kaza prispodobu: »Kraljevstvo je nebesko kao kad žena uze kvasac i zamijesi ga u tri mjere brašna dok sve ne uskisne.« Sve je to Isus mnoštvu zborio u prispodobama. I ništa im nije zborio bez prispodoba – da se ispuni što je rečeno po proroku: Otvorit ću u prispodobama usta svoja, iznijet ću što je sakriveno od postanka svijeta. Tada otpusti mnoštvo i uđe u kuću. Pristupe mu učenici govoreći: »Razjasni nam prispodobu o kukolju na njivi.« On odgovori: »Sijač dobroga sjemena jest Sin Čovječji. Njiva je svijet. Dobro sjeme sinovi su Kraljevstva, a kukolj sinovi Zloga. Neprijatelj koji ga posija jest đavao. Žetva je svršetak svijeta, a žeteoci anđeli. Kao što se kukolj sabire i ognjem sažiže, tako će biti na svršetku svijeta. Sin će Čovječji poslati svoje anđele da pokupe iz njegova kraljevstva sve zavodnike i bezakonike i bace ih u peć ognjenu, gdje će biti plač i škrgut zubi. Tada će pravednici zasjati poput sunca u kraljevstvu Oca svojega.« »Tko ima uši, neka čuje!« Riječ Gospodnja” (Mt 13, 23-43)

1500827002841
Sveto pismo nam nudi dosta primjera da nam pokaže kako Bog i čovjek ne mogu jedan bez drugoga. Bog čini sve da čovjeka pridobije za savez prijateljstva. Čovjek nosi u sebi duboku potrebu za Bogom, ali i sklonost na prkos i na otpad. Međutim, i onda kada luta bez Boga, čovjek ostaje predmetom Božje Ljubavi. Božje srce je uvijek meko za čovjeka. Evanđelist kaže za Isusa da se sažalio nad narodom jer je bio kao stado bez pastira. Davno prije Bog se sažalio nad nevoljama svoga naroda u egipatskom ropstvu i poslao mu Mojsija. Čuo je njegove vapaj za pomoć i nije se mogao oglušiti. To sažaljenje se toliko puta kasnije ponovilo kad je Bog slao svome narodu suce, kraljeve ili proroke. Oni trebaju u njegovo ime narod učiti i voditi. Svi oni osjećaju da nisu dorasli svome poslanju, ali se mogu u svemu osloniti na Boga koji ih šalje. Njihova snaga nije u ljudskoj mišici i mudrosti, nego u pouzdanju u Gospodina. Božja sućut prema svome narodu ima najjači izraz u Isusu Kristu. Za izabrani narod se kaže da je to raspršeni narod. Već stoljećima nema proroka, a još dulje vremena nema svoga kralja. Ponovno robuje tuđincu. Uistinu je sličan stadu bez pastira, koje ne nalazi pravu pašu i koje je izloženo raznim opasnostima. Isus zato naziva sebe dobrim pastirom koji želi okupiti sve izgubljene i vratiti sve zalutale ovce. I on se mora poslužiti ljudima za to djelo. Poziva učenike u svoju službu i između njih bira posebnu skupinu – Dvanestoricu. Taj broj ima duboko simboličko značenje. Isus time hoće reći da želi okupiti cijeli Božji narod u njegovoj punini i s njim obnoviti savez i vjernost. A na početku je bilo dvanaest plemena. Dvanaest apostola predstavljaju sva ta plemena, cijeli narod.

Samo Isus zna po kojemu ključu je birao svoje učenike. Ljudi uvijek biraju najbolje, one koji najviše obećavaju, koje preporuča njihova sposobnost, bogatstvo i slično. Ničega toga nema u Isusovih učenika. Naprotiv, oni ili pripadaju siromašnom staležu ribara, koji su još k tome neuki, ili poput Mateja, dolaze iz kruga carinika, koji su bili smatrani izdajicama svoga naroda, ili, poput Šimuna Revnitelja, dolaze između takozvanih zelota (revnitelja) koji su zagovarali mržnju prema Rimljanima i zalagali se za borbu za oslobođenje od rimskog jarma. Što može Isus, koji propovijeda ljubav prema svima, započeti s takvim ljudima, to zna samo on. Ali u krugu Dvanaestorice ima mjesta doslovce za sve vrste i profile ljudi. Učenici su stupili u svojevrsnu školu života kroz tri godine u Učiteljevoj blizini. Nije cilj da svladaju ljudsku mudrost, već da se napune Božje mudrosti. Putujući s njime kroz mjesta Galileje, oni će sve više shvaćati da je on put. U njima će sve snažnije odzvanjati njegova riječ s početka: „Slijedi me“. Bit će tu i otpora, poput Petrova, kada je prvi put čuo da Isus mora trpjeti i umrijeti. Oni će ipak sve te teške lekcije uspješno svladati i u njegovo ime će proslijediti putovima ovoga svijeta noseći mu poruku spasenja. Tragajući u njegovoj blizini za istinom, za kojom traga svaki čovjek, oni će sve bolje shvaćati da je on sam istina. U traženju punine života otkrit će im se njegova tajna. Vidjet će da je ta punina, i to baš po spremnosti da svoj život dade za druge. To će ostati oporuka i njima: „Tko svoj život izgubi na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni“. Sve što su učenici trebali živjeti i navješćivati drugima primili su od njega. I zato On nije tražio sposobne, nego one koji će znati biti vjerni. Nije tražio velike pothvate, već ponizno služenje. Tražio je svjedoke za svoju osobu i svoje Evanđelje. Ni manje ni više. Sve ostalo je pridržao sebi. Ni današnji svijet nije ništa bolji od onoga iz Isusova vremena. I na ovaj svijet on gleda s jednakim sažaljenjem, Jer i danas su velike mase ljudi poput ovaca bez pastira: toliki beskućnici bez krova nad glavom, toliki ljudi bez posla i kruha, toliki prognanici bez očinskog ognjišta i domovine, tolikima su oduzeta najosnovnija ljudska prava. Bog je u svakome vremenu spreman poslati svome narodu pastire. Ali narod mora zavapiti. Njegov glas mora doprijeti do Gospodina. Zato ostaje za sva vremena aktualna Isusova riječ: „Molite Gospodara žetve da pošalje radnika u svoju žetvu.“

.

Autor : fra Marko Vrdoljak
Datum objave : 23.07.2017.