20 rujna 2017, Srijeda 4:41

728×90
728×90
728×90
728×90
728×90
728×90

IZVOR VODE ŽIVE

NEDJELJA 19.03.2017. DANAŠNJE EVANĐELJE : “Dođe dakle u samarijski grad koji se zove Sihar, blizu imanja što ga Jakov dade svojemu sinu Josipu. Ondje bijaše zdenac Jakovljev. Isus je umoran od puta sjedio na zdencu. Bila je otprilike šesta ura. Dođe neka žena Samarijanka zahvatiti vode. Kaže joj Isus: “Daj mi piti!” Njegovi učenici bijahu otišli u grad kupiti hrane. Kaže mu na to Samarijanka: “Kako ti, Židov, išteš piti od mene, Samarijanke?” Jer Židovi se ne druže sa Samarijancima. Isus joj odgovori: “Kad bi znala dar Božji i tko je onaj koji ti veli: ‘Daj mi piti’, ti bi u njega zaiskala i on bi ti dao vode žive.” Odvrati mu žena: “Gospodine, ta nemaš ni čime bi zahvatio, a zdenac je dubok. Otkuda ti dakle voda živa? Zar si ti možda veći od oca našeg Jakova koji nam dade ovaj zdenac i sam je iz njega pio, a i sinovi njegovi i stada njegova?” Odgovori joj Isus: “Tko god pije ove vode, opet će ožednjeti. A tko bude pio vode koju ću mu ja dati, ne, neće ožednjeti nikada: voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom vode koja struji u život vječni.” Kaže mu žena: “Gospodine, daj mi te vode da ne žeđam i da ne moram dolaziti ovamo zahvaćati.” Nato joj on reče: “Idi i zovi svoga muža pa se vrati ovamo.” Odgovori mu žena: “Nemam muža.” Kaže joj Isus: “Dobro si rekla: ‘Nemam muža!’ Pet si doista muževa imala, a ni ovaj koga sada imaš nije ti muž. To si po istini rekla.” Kaže mu žena: “Gospodine, vidim da si prorok. Naši su se očevi klanjali na ovome brdu, a vi kažete da je u Jeruzalemu mjesto gdje se treba klanjati.” A Isus joj reče: “Vjeruj mi, ženo, dolazi čas kad se nećete klanjati Ocu ni na ovoj gori ni u Jeruzalemu. Vi se klanjate onome što ne poznate, a mi se klanjamo onome što poznamo jer spasenje dolazi od Židova. Ali dolazi čas – sada je! – kad će se istinski klanjatelji klanjati Ocu u duhu i istini jer takve upravo klanjatelje traži Otac. Bog je duh i koji se njemu klanjaju, u duhu i istini treba da se klanjaju.” Kaže mu žena: “Znam da ima doći Mesija zvani Krist – Pomazanik. Kad on dođe, objavit će nam sve.” Kaže joj Isus: “Ja sam, ja koji s tobom govorim!” Uto dođu njegovi učenici pa se začude što razgovara sa ženom. Nitko ga ipak ne zapita: “Što tražiš?” ili: “Što razgovaraš s njom?” Žena ostavi svoj krčag pa ode u grad i reče ljudima: “Dođite da vidite čovjeka koji mi je kazao sve što sam počinila. Da to nije Krist?” Oni iziđu iz grada te se upute k njemu. Učenici ga dotle nudili: “Učitelju, jedi!” A on im reče: “Hraniti mi se valja jelom koje vi ne poznajete.” Učenici se nato zapitkivahu: “Da mu nije tko donio jesti?” Kaže im Isus: “Jelo je moje vršiti volju onoga koji me posla i dovršiti djelo njegovo. Ne govorite li vi: ‘Još četiri mjeseca i evo žetve?’ Gle, kažem vam, podignite oči svoje i pogledajte polja: već se bjelasaju za žetvu. Žetelac već prima plaću, sabire plod za vječni život da se sijač i žetelac zajedno raduju. Tu se obistinjuje izreka: ‘Jedan sije, drugi žanje.’ Ja vas poslah žeti ono oko čega se niste trudili; drugi su se trudili, a vi ste ušli u trud njihov.” Mnogi Samarijanci iz onoga grada povjerovaše u njega zbog riječi žene koja je svjedočila: “Kazao mi je sve što sam počinila.” Kad su dakle Samarijanci došli k njemu, moljahu ga da ostane u njih. I ostade ondje dva dana. Tada ih je još mnogo više povjerovalo zbog njegove riječi pa govorahu ženi: “Sada više ne vjerujemo zbog tvoga kazivanja; ta sami smo čuli i znamo: ovo je uistinu Spasitelj svijeta.” Riječ Gospodnja.” (Iv 4, 5-42)

IMG_20170320_023539

Korizma je vrijeme oslobađanja od suvišnoga, život za bitno. Oduvijek su ljudi postavljali granice, međe i zakone. Stvarali prostore u koje drugima ne bijaše dopušteno pristupiti. Isus se nudi kao osloboditelj, kao onaj koji krši ljudske tabue. Iz razgovora sa Samarijankom vidimo kako Isus nadilazi granice nacionalizma, koji je prerastao u otvorenu mržnju Židova na Samarijance i obrnuto. Zatim, nadilazi religijske tabue te na kraju nadilazi granice koje dijele spolove. Razgovara sa ženom, što u to doba nije priličilo pristojnu muškarcu. Isto bi se dalo primijeniti i na ovo današnje vrijeme. I danas vladaju ista ograničenja, ista uskogrudnost, nacionalna, vjerska, međuljudska. Da bi čovjek bio do kraja čovjek, mora biti slobodan. A da bi se oslobodio, vrhunska norma u životu mora biti Netko. Čemu čovjek živi i u što troši svoje dane, godine i vrijeme? Upravo to pitanje postavlja Isus Samarijanki na zdencu. Od čega i za što ona zapravo živi? Kao pravi poznavatelj čovjekove duše, Isus vodi razgovor s tom grješnicom. Žena je prisiljena na neku vrst samoispovijedi. Čini to pred Isusom, koji proniče tajne srca. Susrevši se s Isusom, koji je do kraja kao osobu prihvaća i ljubi, otvaraju joj se oči. Pronašla je napokon nekoga tko obične ljude beskrajno nadilazi. To u njoj budi vjeru, povjerenje, pouzdanje. Isus je preobražava. Ona postaje novi čovjek koji će ubuduće živjeti sukladno sa sobom, svojim Bogom, svojim sunarodnjacima. Velik je put trebala prevaliti ova žena u razgovoru s Isusom. Na početku se činilo kao da razgovor ne vodi nikakvu cilju. Tek kad je Isus spušta u dubine njezine duše, srca, pali se vatra koja će gorjeti i tražiti upravo živu vodu, Duha Svetoga.
Svijet je danas pun razočaranih ljudi koji nekad svjesno, a češće nesvjesno, čeznu za „živom vodom“, za dubljim duhovnim životom. Mnogi i danas na pogrešnom mjestu traže oslonac i sigurnost, prihvaćenost i priznanje, jednom riječju sreću života. Lutaju od jednoga do drugog privida sreće i ostaju razočarani. I danas je potreban netko tko će ih suočiti s njihovim najdubljim čežnjama, s njima samima, i otkriti im put do izvora žive vode, kao što je Isus suočio Samarijanku. Taj netko morala bi po svome poslanju biti Isusova Crkva, a to smo mi kršćani. Čovjek vjernik u najtežim će trenucima svoga života tražiti i naći izvor i oslonac u Isusu Kristu. On je ona pećina kojoj vjerom pristupamo, iz koje izvire „živa voda“, ona voda koja jedino može dati i sačuvati život vječni. Isus nam je dao hranu i piće u svetoj pričesti, a Samarijanki je podario „vode žive“ i vjeru u Sina Božjega, učitelja i proroka. Nama u svetoj misi daje svoju Krv i svoje Tijelo kao hranu za vječni život. Posvuda se nalazi Jakovljev zdenac na kojemu nas čeka Gospodin. I danas smo uobičajeno došli, doduše ne k zdencu, nego u crkvu. Možda smo željeli ispuniti samo svoju nedjeljnu dužnost i vratiti se opet kući, kao što ni žena nije htjela ništa drugo nego odnijeti kući vrč vode. Ali, najednom spoznajemo da tu nije više samo vrč vode nego da nas Gospodin očekuje i da nam govori: Moj prijatelju, kad bi ti znao što bih ti mogao dati! Tada bi se moglo dogoditi da spoznamo: On sam je sa mnom govorio i pritom sam spoznao kao ljudi iz Sihara: „On je Spasitelj svijeta i moj Spasitelj!“ Susret s Isusom je tako bogat da u čovjeku rađa poslanjem. Ova žena osjeća potrebu govoriti o čovjeku kojega je susrela na Jakovljevu zdencu. Ona svjedoči da na svijetu ima jedan čovjek koji vraća nadu, koji budi vjeru, koji ljubi. Svjedoči za ono što još u svome životu nije iskustveno doživjela. Njezino je svjedočanstvo bilo tako djelotvorno da su njezini sumještani došli k Isusu i zamolili ga da ostane kod njih. I nama, koji smo već kršteni, oprani živom vodom, događa se da odlutamo s pravoga puta. Isus to vidi i želi nas ispuniti ljubavlju i milosrđem. Pavao nas podsjeća da je ljubav Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom. To je dar našega Spasitelja. Otvorimo svoje srce za njegovu ljubav koja rađa otkupljenjem.

.
Autor : fra Martin Jaković
Datum objave : 19.03.2017.