22 studenoga 2019, Petak 6:27

728×90
728×90
728×90
728×90
728×90
728×90

“KAD SIN ČOVJEČJI DOĐE, HOĆE LI NAĆI VJERE NA ZEMLJI?”

NEDJELJA 20.10.2019. DANAŠNJE EVANĐELJE : “U ono vrijeme: Kaza Isus svojim učenicima prispodobu kako valja svagda moliti i nikada ne sustati: »U nekom gradu bio sudac. Boga se nije bojao, za ljude nije mario. U tom gradu bijaše i neka udovica. Dolazila k njemu i molila: ’Obrani me od mog tužitelja!’ No on ne htjede zadugo. Napokon reče u sebi: ’Iako se Boga ne bojim nit za ljude marim, ipak, jer mi udovica ova dodijava, obranit ću je da vječno ne dolazi mučiti me.’« Nato reče Gospodin: »Čujte što govori nepravedni sudac! Neće li onda Bog obraniti svoje izabrane koji dan i noć vape k njemu sve ako i odgađa stvar njihovu? Kažem vam, ustat će žurno na njihovu obranu. Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?« Riječ Gospodnja.” (Lk 18, 1-8)

1571592802609
Da bismo bolje shvatili Isusovu pouku o ustrajnoj molitvi dobro je prisjetiti se dvostrukog iskustva koje je sasvim sigurno imao svaki molitelj. Koliko puta kažemo: «Teško mi je moliti! Počnem moliti pa se izgubim! Misli mi odlete na nešto sasvim drugo!» No imamo i posve drukčije iskustvo s ljudima koji su uporni i nepopustljivi u traženju nečega. Uzalud je naše odbijanje, oni dolaze s uvijek novim i novim razlozima. Oni jednostavno ne odustaju. U takvim prilikama znademo reći: «Dosadan si!» ili: «Strašno mi ideš na živce!», ali redovito popuštamo i ispunjamo želju dosadnog tražitelja, samo da ga se riješimo.

Isus koristi upravo takvo ljudsko iskustvo da bi učenike ohrabrio da ne klonu u molitvi. On nije ponudio nikakav čarobni štapić ili laganu formulu koja bi počivala na nekoj posebnoj mudrosti, već jedino pravo sredstvo: Moli ustrajno kako bi naučio pravo moliti i kako bi postigao cilj svoje molitve! U tu svrhu Isus donosi primjer nepravednog suca i siromašne udovice. Taj sudac očito ima tvrdo srce i nije ga ganula nemoć te žene da zaštiti svoje pravo, već njezina upornost. Svojom upornošću prisilila ga je da promijeni svoj stav i da sam zaključi: «Iako se Boga ne bojim nit za ljude marim, ipak, jer mi udovica ova dodijava, obranit ću je da vječno ne dolazi mučiti me» (Lk 18,4s).

Po načelu: «ako je kod ljudi tako, tim više je kod Boga» Isus uvjerava učenike da ne smiju sumnjati u uslišanost svoje molitve. Jedini preduvjet je da se ne daju se pokolebati, sve ako im se čini da njihova molitva ne donosi ploda. Taj savjet jednako vrijedi i danas. A on je posve jasan, treba ga samo primijeniti. Uzalud je čitati najljepše knjige o molitvi, slušati najgorljivije propovijedi i pouke, dok ne počnemo ustrajno moliti ne možemo osjetiti snagu i plod molitve. Zato svaki vjernik i molitelj treba slijediti primjer ustrajne udovice.

Ništa bez vjere

Jedna rečenica iz današnjeg evanđelja zavrjeđuje posebnu pozornost: «Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?» (18,8). Taj Isusov iznenadni skok s teme molitve na temu vjere posve je logičan. Jer, ustrajno moliti može samo onaj tko čvrsto vjeruje. Takva molitva može doći samo iz srca koje se iskreno oslanja na Boga. Vjera i molitva samo su dvije strane stvarnosti kršćanskog života. One žive jedna od druge i zato ovise jedna o drugoj. Negdašnji izraelski predsjednik Ben Gurion upitao je jednom zgodom čuvenog židovskog teologa i filozofa Martina Bubera: «Profesore, zanima me zašto Vi vjerujete, koji su vaši razlozi za to?» Buber mu je odgovorio: «Predsjedniče, kad bi to bio bog o kojem se samo može govoriti, ne bih vjerovao. Ali jer je to Bog s kojim se može govoriti, kojemu se čovjek može u molitvi obratiti, ja vjerujem u njega.» Taj odgovor mogao je doći smo iz svakidašnjeg vjerničkog iskustva u kojem je molitva hranila vjeru, a vjera pozivala na molitvu.

Mi kršćani koji imamo sreću da smo Boga upoznali u osobi Isusa Krista i štoviše po njemu stekli mogućnost da se zovemo njegovom djecom, često imamo vrlo siromašan ili nikakav odnos s njime u molitvi. Umjesto da kažemo: kakva čast moći se Bogu obratiti kao ocu, mi često molimo samo zato što je to jedna od obveza koju pred nas stavlja Crkva. Tako molitvu pretvaramo u obavljanje neugodne dužnosti koju se bojimo propustiti plašeći se kazne. Naša molitva najčešće je na kušnji zbog naše sebičnosti kojom želimo što brže doći do naših ciljeva, zaboravljajući da iznad svega mora biti volja Božja.

Primjer nesebične molitve, predane posve u volju Božju nalazi se u knjizi Ernsta Ginsberga «Svakodnevne molitve u dugoj bolesti». Prikovan uz bolesničku postelju u najboljim godinama života, taj poznati obraćenik ne moli grčevito za ozdravljenje, već: «Molim te, Gospodine, za veliku snagu da bih mogao izdržati ovaj kratki dan i na velikom putu prema Tebi napraviti još jedan mali korak naprijed». Jasno je da takva molitva može izvirati samo iz duboke vjere i predanosti u volju Božju.

.

Autor : fra Ivan Dugandžić
Datum objave : 20.10.2019.