17 listopada 2019, Četvrtak 3:44

728×90
728×90
728×90
728×90
728×90
728×90

KADA JE IZGORJELA NOTRE-DAME?

S netolerancijom današnjih velikih pobornika tolerancije može se usporediti samo nerazumnost pobornika “Razuma” iz vremena Francuske revolucije, koji su prvo devastirali Notre-Dame, a onda je dekretom pretvorili u hram Razuma. U ponedjeljak navečer vatra je većim dijelom progutala Notre-Dame. Svijet je trenutno, dok se požar još razbuktavao, obišao prizor pariške katedrale u plamenu, koji je stegao srce kršćaninu, ali i svakom ljubitelju umjetnosti i starine.

1555660652012
Simultano s događajem, globalno su kružile i lažne vijesti oko njega. S jedne strane proširila se fotografija dva mlađa tipa, bliskoistočnog izgleda, kako se samozadovoljno smiješe dok iza njih gori Notre-Dame. Pokazalo se da je riječ o montaži s očitim ciljem usmjeravanja bijesa prema muslimanima. No s druge strane, tragikomično se, dok je još požar buktio, iz zvaničnih, oligarhijskih medija širila vijest kako on nije podmetnut, štoviše da se nekakvih pedeset stručnjaka složilo kako vatra nije izazvana namjerno. Otkud su to mogli znati dok požar još traje? Kulturološki je bilo zanimljivo vidjeli kako veliki svjetski mediji predstavljaju Notre-Dame svojoj publici. O tome da je katedrala Naše Gospe sve odvojenija od svijeta, i da će se uskoro remek djela kršćanke civilizacije na Zapadu Europe promatrati kako Stonehenge, svjedoči i glavni podatak koji se isticao, a to je da Notre-Dame “godišnje posjećuje oko 14 milijuna turista, što je čini najposjećenijom građevinom u cijeloj Europi”. Najmanje se govorilo o biti njenog postojanja, duhovnoj i vjerskoj, koja se onda na nižoj razini reflektira i kao umjetnička, potom i kao civilizacijsko-identitetska pa na koncu, na najnižoj razini i turističko-komercijalna dimenzija. Za zadnjeg boravka u Parizu Notre-Dame me posebno dirnula. Ispred stare katedrale stražario je vojnik u punoj ratnoj spremi, što dovoljno govori o tome u kakvom je stanju Francuska danas, a odmah do njega dva mlađa muškaraca su se napadno ljubila i mazila, pokazujući time valjda kako oni to mogu ispred strašne klerikalne utvrde.

Primjereno otprilike kao da sam došao napadno žvakati sendvič od svinjetine ispred neke džamije ili sinagoge. Ugođaj su upotpunjavale tisuće turista, loveći pročelje katedrale i vlastite nasmiješene glave selfi-stickom i neka obnažena histerična prosvjednica za koju nije bilo jasno je li sotonistica ili borac za prava životinja. Bolno sam osjetio napuštenost i usamljenost te drevne katedrale u svijetu kojem više ne pripada i od kojeg potpuno odudara. No ušavši u polutamu Notre-Dama iz takvog vanjskog svijeta dojam se promijenio. Utroba katedrale je bila živa, osjećala se snažna duhovnost, za mene osobno jača nego, primjerice, u bilo kojoj rimskoj crkvi. Imao sam dojam da je Notre-Dame živa, a Pariz oko nje mrtav. Samo mjesec dana prije požara u Notre-Dame, gorjela je druga najveća pariška crkva Saint Sulpice. O kretenizmu dijela naših medija svjedoči i to što su kao glavnu stvar uz Saint Sulpice, očito kopiranjem američkih izvora, naveli da je poslužila kako scenografija za snimanje treš filma Da Vincijev kod. Još da užgaju Sainte-Chapelle i kraljevsku baziliku Saint-Denis pa Pariz 21. stoljeća konačno može odahnuti!

Pariz je stresan velegrad, u kojem se, osim nekoliko spomenutih crkava i velebnih muzeja, nema što lijepoga vidjeti. Već je 1986. psihijatar Hiroaki Ota skovao naziv ‘Pariški sindrom’, za psihički poremećaj kojeg kod dijela japanskih turista izaziva šok nesklada između slike Pariza koja im se nudi i o kojem onda maštaju, i realnosti koju zateknu kad u njega dođu. Nema ljepote, nema “Esprita”, nigdje romantičnih uličica i profinjenih ljudi iz filmova i turističkih prospekta, već vas dočekaju siv, stresan grad, neljubazni, bahati domaćini, rijeka turista i otuđenih imigranata. Od “pariškog sindroma” koji uključuje halucinacije, paranoju, anksioznost, povraćanje i vrtoglavicu oboli dvadesetak japanskih turista godišnje. Zanimljivo je da japanska ambasada u Parizu ima otvorenu telefonsku liniju 24 sata na dana za sve svoje građane koji su pretrpjeli navedeni šok. Pariz je vjerojatno grad koji najviše razočarava, jer pokazuje najveći raskorak između mita i stvarnosti. U zadnje vrijeme on čak više nije ni “grad svjetla” jer se na liniji eko-terora počelo štedjeti i na osvjetljenju spomenika. U Pariz svake godine dolazi više od 17 milijuna stranih turista da bi vidjeli grad iz 19. stoljeća, u kojem, osim par izoliranih primjera kao što je crkva Notre-Dame, nema starine kakvu možemo vidjeti primjerice u Rimu ili Pragu. O Veneciji da i ne govorimo. Najzaslužniji za to je barun Haussmann, urbanist koji je u službi Napoleona III. obnovio Pariz između 1852. i 1869. kad je srednjovjekovni centar grada sravnjen sa zemljom, a na njegovom mjestu napravljeni široki bulevari, parkovi i monotone uniformirane građevine, sva ona sterilna klasicistička monumentalnost koja krasi središte Pariza danas.

Zanimljivo je da su neki kritičari prigovarali da je takva radikalna transformacija grada imala političku motivaciju, konkretno, da se htjela olakšati kontrola buntovnog grada, je u novim širokim ulicama nije bilo moguće postaviti barikade. Osim što je današnji Pariz većim dijelom arhitektonski monoton grad iz sredine 19. stoljeća, ni ljudi na njegovim ulicama ničim ne imponiraju. Dame su neuglednije i lošije odjevene od onih koje možete vidjeti u centru Zagreba ili Splita, upitno je koliko je tu uopće Parižana, jer se središtem grada uglavnom muvaju siromašni migranti i masovni turisti. Protrče kroz Notre-Dame, uslikaju se podno željezne skalamerije Eiffelova tornja, nakon što se satima načekaju u Louvreu, uspiju na pet sekundi nadvirujuće se nad glavama sebi sličnih, na pet sekundi pod debelim staklom opaziti sliku talijanskog majstora i to je to za većinu posjetitelja “grada svjetlosti”. Pariz više nije svjetsko središte ni politike, ni umjetnosti ni inovacije kao što je bio u prošlosti. Grad je to koji je velik još samo po inerciji, na krilima prošlosti i veličine prethodnih generacija – ukratko, veći i značajni jučer nego što je bio danas, a sutra će izvjesno biti globalno još manje relevantan. Dakle, dekadencija je ključna riječ kad govorimo o tom velegradu.

Što je onda u svemu tome Notre-Dame i u kojoj funkciji? Francuzima je, sudeći po izjavama većine njih, Notre-Dame nešto poput zgrade vrtića, na kojeg imaju neka maglovita sjećanja, prerasli su ga, djelom ga se i srame, sad su odrasli, zreli, svoji i žive život punim plućima idući prema grobu, ali ih je dirnulo kad je vrtić izgorio u požaru. Golema većina Parižana je odavno dekristijanizirana. Notre-Dame su njihovi preci skrnavili još prije 240 godina za (ne)slavne Revolucije. S netolerancijom današnjih velikih pobornika tolerancije može se usporediti samo nerazumnost pobornika “Razuma” iz vremena Francuske revolucije, koji su prvo devastirali Notre-Dame, a onda je dekretom od 10.11. 1793. pretvorili u hram Razuma, pri čemu je središnji oltar postao oltarom boginje Razuma. Nakon toga je katolička liturgija zabranjena u Parizu, a Notre-Dame je postala skladištem. Islamista, na koje se danas tovari krivnja propasti europske civilizacije, nije bilo ni na vidiku.

Palili su katedralu i za Pariške komune 1871., a 2019. se u Francuskoj u prosjeku skrnave dvije crkve dnevno. Katolika praktikanata je tamo danas oko pet posto, manje nego muslimana praktičnih vjernika. Notre-Dame je već odavno zapuštena, predstavnici crkve su još lani apelirali na pomoć i moglo se očekivati da će se prije ili kasnije dogoditi ovakvo nešto. Kako je rekao jedan naš teolog, kršćanska zajednica može dočekati radosno Uskrs i pod vedrim nebom, to je snaga koja je postojala i prije katedrala, koja je od poludivljih naroda stvorila veličanstvenu europsku civilizaciju koja je danas na umoru. Kršćanstvo će opstati, ne više kao dominanta već možda opet u katakombama, ali s civilizacijom koja je nastajala u Europi od konca srednjeg vijeka izgleda da je gotovo. Ona danas postoji kao mrtav spomenik, muzejska forma, ljuštura preostala od nekadašnjeg života. Slušaš Bachovu Misu, gledaš Leonardovu sliku, čitaš Dantea, diviš se građevini, a da se ne zapitaš što je bilo iza te divne forme. Što ih je nadahnulo? U izjavama Parižana koje su se mogle čuti po CNN-u, France 24 i drugim kanalima nije bilo nijedne koja bi dotaknula bit tog mjesta, a to je da su kršćani prije 850 godina napravili Notre-Dame (Našu Gospu) kao veličanstveno mjesto za euharistiju i molitvu. Umjesto toga, govorilo se o njoj samo kao o muzeju ili turističkoj atrakciji, često uz ogradu – nisam vjernik ali mi je žao te građevine.

Veliki požari uvijek sugeriraju apokalipsu. Vraćaju stvari u prapočelo, u prah i pepeo, pokazujući njihovu krhkost i prolaznost. Ne treba stoga činiti zlatnu telad od građevina, one su samo simboli, vanjski znakovi duha koji ih je izgradio. Onome tko ostaje pri vanjskom pokazuje se samo šteta turističke atrakcije, ili umjetničkog remek djela. Onaj tko pokušava proniknuti u duhovni smisao iza toga svega, ovaj požar može interpretirati kao znak, ili konačnog kraja jedne civilizacije na tom mjestu ili možda kao mali potres koji će preokrenuti tendenciju i možda otvoriti novo poglavlje kršćanstva u Francuskoj. Kao kuriozitet koji pokazuje kako Amerikanac, u svemu pa i u ludosti nastoji kopirati sve što vidi u Europi, zabilježeno je da je sutradan u katedrali u New Yorku uhićen neki tip s dva kanistera benzina. Istoga dana, jedan hrvatski medij zapitao se bi li mogao izbiti sličan požar i u zagrebačkoj katedrali, svjedočeći i o našoj nesvjesna potreba da se kopira pariška moda. Što Japanci kažu na sve to, još nije poznato.

.

Izvor : Večernji list
Autor : Nino Raspudić
Datum objave : 19.04.2019.