20 rujna 2019, Petak 12:45

728×90
728×90
728×90
728×90
728×90
728×90

“LJUBITE JEDNI DRUGE, KAO ŠTO SAM JA LJUBIO VAS”

NEDJELJA 19.05.2019. DANAŠNJE EVANĐELJE : “Pošto Juda iziđe iz blagovališta, reče Isus: »Sada je proslavljen Sin Čovječji i Bog se proslavio u njemu! Ako se Bog proslavio u njemu, i njega će Bog proslaviti u sebi, i uskoro će ga proslaviti! Dječice, još sam malo s vama. Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedni druge. Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge.« Riječ Gospodnja.” (Iv 13, 31-33a.34-35)

1558346604921
Draga braćo i sestre! Današnji evanđeoski odlomak vrlo je kratak. Sadrži svega pet rečenica. No, u svojoj kratkoći vrlo je sadržajan. Isus je svojima dao jednu novu zapovijed. Prije nego se osvrnem na nju, htio bih se kratko zadržati na prvih pet riječi prve rečenice današnjega evanđelja: „pošto Juda izađe iz blagovališta“. U tu svrhu želim se prisjetiti prvih pet rečenica kojima je započelo ovo 13. poglavlje Ivanova evanđelja: „Bijaše pred blagdan Pashe. Isus je znao da je došao njegov čas da prijeđe s ovoga svijeta Ocu, budući da je ljubio svoje, one u svijetu, do kraja ih je ljubio. I za večerom je đavao već bio ubacio u srce Judi Šimuna Iškariotskoga da ga izda. A Isus je znao da mu je Otac sve predao u ruke i da je od Boga izišao te da k Bogu ide pa usta od večere, odloži haljine, uze ubrus i opasa se. Nalije zatim vodu u praonik i počne učenicima prati noge i otirati ih ubrusom kojim je bio opasan. (Iv 13,1-5)“

U oba dijela spominje se Juda. Ali, važno je ono što slijedi. Nakon prvog spomena na njega, Isus počinje učenicima prati noge. U današnjem odlomku nakon spomena Jude, Isus govori o svojoj proslavi i učenicima govori o ljubavi. Ljudski gledano, pomalo čudno. Nije li, ljudski gledano, spoznaja da će nas netko izdati izvor tjeskobe? Zar Judino djelo ne bi trebalo izbaciti iz „takta“? Toliko puta čovjek se nađe u neželjenoj situaciji. Život sa sobom nosi križeve izdaje, boli, patnje, nejasnoća i onoga „zašto“. Nekad i dopustimo da takva stanja u nama prebivaju određeno vrijeme. Na našu žalost, nerijetko nas do te mjere nagrizu da nam se oči i srce počnu stapati s takvim osjećajima. Postoji i opasnost pretvoriti se u ono što nas snađe. Možda je neumjesno spomenuti onu: „koga su zmije grizle i guštera se boji“. No, činjenica je da se čovjek nakon razočarenja teško odluči dati novu priliku te se nakon povrijeđenosti ne baš uvijek usudi ljubavi dati još jednu priliku. Možda nam se učini sigurnije ostati učahurena gusjenica umjesto da poletimo poput leptira u svoj svojoj raskoši.

Što čini Isus? Djelo ljubavi! Zapravo, ljubi! Na nanesenu nepravdu odgovara ljubavlju prema Ocu i svojima, služenjem, izgovara ono nježno „dječice“ potičući i njih na međusobnu ljubav. Drugim riječima, Gospodin nam svojim djelom pokazuje kako se pobjeđuju zlo, mržnja i nepravda. Netko će reći: nije to lako. Netko će upitati: kako to postići? Ono što prilično snažno upada u oči čitajući navedene odlomke jest Isusova snažna i nepokolebljiva svijest o svom identitetu i poslanju: biti od Boga i ići k Bogu, proslaviti Boga i biti proslavljen u Bogu. Stoga, odgovor nije u činjenju nego u bivanju jer Isusovo činjenje proizlazi iz njegove biti. Ovo valja dodatno razraditi u nastavku.

„Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedni druge. Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge“. U čemu se sastoji „novost“ ove Isusove zapovijedi? Mnogi uopće ne vide razliku između ove i već postojeće zapovijedi: „ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe“. Ustvari, ne da je ne vide nego kažu da je uopće nema. A „novost“ bi se tumačila riječju „dovršenje“, na način da ovom zapovijedi, to jest Isusovim činom prijelaza k Ocu zapovijed ljubavi dolazi do njezinog savršenstva te da njime započinje novo vrijeme koje će početi obilježavati svi oni koji će ovu zapovijed živjeti.

Prema „staroj“ zapovijedi ljubav prema bližnjemu pretpostavlja ljubav prema sebi. Tako se čini autoru ovih redaka. No, tko je onda mjera ljubavi? Jesam li to ja? Pitam, jer sam u životu susreo nekolicinu ljudi koji kažu da uopće ne vole sebe. Kažu i da se ne usude voljeti jer nisu sigurni da su to u stanju. Prateći izdaleka rad psihologa, čini mi se da je samopoštovanje prilično aktualna tema. Možda ova zapovijed ipak „previše“ pretpostavlja u odnosu na „novu“? Čini se da je posve okrenuta drugome a pojedinac bi rado htio „poraditi“ na sebi da se uopće usudi okrenuti. K tome, pitam se koliko je Isus realan kad traži od mene onu ljubav za bližnjega kojom nas je on ljubio. Na prvu, izgleda kao dobro trasiran put u frustraciju i nabijanja kompleksa manje vrijednosti jer, na prvu nisam baš siguran da mogu ljubiti kao što je ljubio on. U ovim zavrzlamama izlaz sam pronašao u pet rečenica iz istog evanđelja i s istog mjesta, iz dvorane Posljednje večere (ili na putu u Getsemani?): „Kao što je Otac ljubio mene tako sam i ja ljubio vas; ostanite u mojoj ljubavi. Budete li čuvali moje zapovijedi, ostat ćete u mojoj ljubavi; kao što sam ja čuvao zapovijedi Oca svoga te ostajem u ljubavi njegovoj. To sam vam govorio da moja radost bude u vama i da vaša radost bude potpuna. Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio! Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje.“ (Iv 15,9-13)

U navedenom odlomku ponavlja se ova „problematična“, „nova“ zapovijed ljubavi. Ali, u njemu se nalazi i jedna rečenica koja može unijeti svjetla u tminu našeg srca: „ostanite u mojoj ljubavi“. Ostanite! To je to! Ova riječ je ključ razumijevanja Isusove ljubavi! Kad Isus nekoga ljubi ulazimo u područje bogoslovne kreposti ljubavi a ne ljudskog čina. Ona je, stoga, dar a ne ljudsko djelo! Time dolazimo do dovršenja započete teme o bivanju i činjenju. Neka još jednom odzvoni u našim srcima ova rečenica: „ostanite u mojoj ljubavi“! Ostanite, prebivajte u njoj! Učenici, nakon prvog susreta s Isusom, „pođoše dakle i vidješe gdje stanuje i ostadoše kod njega onaj dan. Bila je deveta ura“. (Iv 1,39). Ostali su, iako su bili nesavršeni. Njihova nesavršenost izbija sa svih stranica evanđelja. Ali oni ostadoše. Netko ih je prihvatio. Isus ih je zavolio i izabrao, njih nesavršene. I tako su oni rasli sve do mjere uzrasta punine Kristove. Zahvaljujući ljubavi kao bivanju (u ljubavi Očevoj) učenici uče voljeti sebe (gledajući na sebe Božjim očima). Iz takvog bivanja proizlazi činjenje koje u zakonu stupnjevitosti postaje čudesno. Možda i „nova“ zapovijed nešto pretpostavlja. Ako „stara“ pretpostavlja ljubav prema sebi, „nova“ pretpostavlja Božju ljubav prema nama. Lijepa mi je ova druga pretpostavka.

.

Autor : fra Antonio Šakota
Datum objave : 19.05.2019.