25 lipnja 2017, Nedjelja 6:26

728×90
728×90
728×90
728×90
728×90
728×90

MORA

Mora je poosobljena nevolja iz naše predaje koja pritišće Duše, najčešće u pričama navodno fizički pritišćući prsa kako bi iz tijela istisnula Dušu i tako nam oduzela život. Mora je još od Matoša i iskaz hrvatske povijesne tjeskobe (bespuće povijesne zbiljnosti). E, ta Mora i nadalje nas mori, stišće i pritišće unatoč našoj žudnji za životom.

IMG_20170326_215547

Jesmo li mi Hrvati svjesni da se ovih dana u Haagu bije bitka za opstanak hrvatskoga naroda u BiH. Po svemu sudeći nismo. Iako je u javnosti nazočna doza zanimanja (i straha) i nadalje se ponašamo kao noj (koji kad osjeti opasnost gura glavu u pijesak). Izgleda da u narodu postoji energija koja bi se dala pokrenuti na motiviranu političku akciju no izgleda da ne postoji i vodstvo koje bi moglo dati smjer i pravac takvim aktivnostima.

Za početak bi bilo dobro, ako ništa drugo, da makar jedan dan iziđemo na vlastite trgove i minutom šutnje odamo počast braniteljima koji su dali vlastite živote za opstojnost hrvatskoga naroda u BiH: zapalimo svijeću, izmolimo očenaš za njihove Duše i jedan za uspjeh nastojanja odvjetničkih timova i naših šest optuženika u Haagu: Jadranka Prlića, Slobodana Praljka, Milivoja Petkovića, Brune Stojića, Valentina Ćorića, Berislava Pušića. Za razliku od onih koji misle da se u Haagu bije bitka oko pojedinačnih sudbina osobno držim da je ta bitka od presudne važnosti za opstojnost hrvatskoga naroda u BiH. Kad je u pitanju pojedinačna sudbina pa Berislav Pušić je u Haagu već odležao više od kazne koju je dobio u prvostupanjskom postupku (a i drugi optuženici se već vremenski približavaju vlastitim presudama). No, oni ne biju samo osobnu bitku (iako je i ona za svakoga od njih, i njihove obitelji, iznimno važna), nego i bitku znanih i neznanih koji su konstrukcijom i tezom o Udruženom zločinačkom pothvatu obuhvaćeni optužnicom, ali, nažalost, i nepravomoćnom presudom samog Suda.

Svijest o tome što zapravo znači ta konstrukcija tek je ovih dana nastojanjima generala Mije Jelića počela dopirati do svijesti građana Republike Hrvatske (gdje Mijo može nastupati) i nešto manje do svijesti Hrvata u BiH zbog medijske blokade i njegove nemogućnosti da vlastite tribine održava u BiH. Kvalifikacija Udruženog zločinačkog pothvata svakog hrvatskog branitelja u BiH čini potencijalnim optuženikom. U takvim okolnostima osjećaj izloženosti na milost i nemilost pravdi bosanskohercegovačkog pravosuđa svakodnevno bi pojačavao pritisak i za učinak bi imao daljnje iseljavanje Hrvata. Ako je to politički cilj izgleda da se bolja poluga političkoga pritiska na Hrvate ne može ni zamisliti. O posljedicama za Republiku Hrvatsku takve moguće pravomoćne presude ovih dana se i u BiH može dovoljno čitati iz usta generala navodne Armije Republike BiH: Divjaka, Halilovića…

No hajdemo malo na samu tezu o Udruženom zločinačkom pothvatu. Ovih je dana u Haagu otvorena rasprava pred Žalbenim vijećem Haaškog suda. U svim tim raspravama ponuđeno je obilje činjenica koje se ne uklapaju u tezu. No čini mi se da je jedan odvjetnik ipak cijelu stvar uspio postaviti upravo u skladu s činjeničnim stanjem.

Karim Khan (odvjetnik Brune Stojića) dao je, čini mi se, najbolju definiciju navodnog Udruženog zločinačkog pothvata iz optužnice tužiteljstva i nažalost prvostupanjske (nepravomoćne) presude Suda. On je u obrani svoga klijenta ovih dana pred Sudom ustvrdio neospornu istinu da za Udruženi zločinački pothvat nema dokaza osim izvedenih zaključaka. A ja bih tomu, a svi odvjetnici naših optuženika također će tomu pridodavati, da je u skladu s tim Sud, u prvostupanjskoj presudi postupio ako dokazi i činjenice govore drukčije tim gore po činjenice. I stoga se ne može zahtijevati ništa manje nego dokidanje te pogubne teze koja na optuženičku klupu stavlja čitavi jedan narod i omogućava njegovo mirnodopsko etničko čišćenje i pravosudnu hajku kojoj smo svakodnevni svjedoci.

Ukoliko i u pravomoćnoj presudi ostane tvrdnja o Udruženom zločinačkom pothvatu (za kojeg nema dokaza i čemu se protive činjenice i povijesna istina) ne preostaje nam ništa drugo nego pripremati se za završnu selidbu. Ionako se već zbog političkih (i ekonomskih) razloga iseljavamo a to će biti završni čavao u lijes tisućugodišnje povijesti hrvatskoga naroda na prostorima Hercegovine i Bosne. Ukoliko ne uspijemo u ostvarenju federalne jedinice bez teritorijalnog kontinuiteta (u koju će ući svi prostori u kojima Elektroprivreda HZHB ima svoju distribuciju) mi na jugu ne ćemo imati niti jedan razlog za ostanak u BiH (niti za njezin opstanak). Ako je to cilj i svrha nekih novih političkih nastojanja unutarnjih i vanjskih političkih čimbenika na dobrom su putu.

U sklopu ovog i ovakvog političkog trenutka ovih se dana odvijaju neki politički iznimno zanimljivi procesi. Krenut ćemo od proeuropske antieuropske Rezolucije SDP-ovog zastupnika Damira Mešića u Parlamentu Federacije BiH. Ona je zagovarana od ovog navodno crvenog (i navodno građanskog) političara koji federalizaciju BiH vidi kao uvod u etnonacionalne podjelu i osnaživanje separatističkih tendencija. U zemlji koja je ratom podijeljena na Republiku Srpsku i Federaciju BiH (hrvatsko-bošnjačku s deset kantona) i u kojoj je međunarodna zajednica dvije tisućite nametnula sa svoja tri ustavna suca (uz potporu dva bošnjačka) takozvanu provedbu trokonstitutivnosti na čitavom prostoru BiH, ali zapravo njihovo uvođenje u entitete. I tako omogućila dekonstituciju hrvatskoga naroda i u Federaciji BiH te uspostavu vlada alijanse i platforme s pripadnicima no ne i predstavnicima hrvatskoga naroda. Omogućivši tako bošnjačkom narodu da izabere dvaput Komšića za člana Predsjedništva BiH, i dva put bošnjačkoj političkoj eliti (njihovim zastupnicima) da izaberu komšiće u vlast (iako ih za to nisu ovlastili Hrvati).

Ovaj mali povijesni iskorak uvod je u Mešićevo promicanje europskih vrijednosti. BiH je potrebna decentralizacija i regionalizacija, tvrdi ovaj nadobudni zastupnik a nipošto, i tu doznajemo što ga zapravo svrbi, ni po koju cijenu etnička federalizacija. Ovo nipošto i ni po koju cijenu treba razumjeti doslovno.

Narodi BiH nisu nositelji njenog suvereniteta tvrdi ovaj veleumni teoretičar politike i ustavnog prava. Ne odgovara Mešić što onda znači uopće konstitutivnost naroda ili je to samo ustavna ispraznica za zavaravanje Vlaha da se ne dosjete.

Ne brine njega što piše u Ustavu pa čak niti što je povijesna istina jer nastavlja: BiH nije nastala kao odluka tri naroda. Bilo je doduše nešto više subjekata i Srbija i Republika Hrvatska kao potpisnice i jamci, a iz BiH su, prema Mešićevoj verziji (h)istorije, u Daytonu dokumente potpisivali očito međusobno zavađeni građani.

BiH je historijska država svih njenih građana i svaki građanin je nositelj državnog suvereniteta poučava nas nadalje Mešić. Ova mu priča osobito dobro ide od kad je popis utvrdio da nekih (zar je uopće važno kojih, i po popisu) ima izgleda više (iako se to još posve sigurno ne zna) od pedeset posto. Odavde do priče o potrebi demokratskog izjašnjavanja jedan čovjek jedan glas nije niti jedan jedini korak (mali za Mešića a velik za Bošnjake). Volio bih da se Mešić (i ovi koji to ludilo zagovaraju) prisjete Miloševićevih ideja za krnju Jugoslaviju. Kada političke ideje prepisuješ od svoga krvnika morao bi dobro razmisliti o vlastitom psihičkom zdravlju.

Dakle, nastavlja Mešić, narodi u BiH ne mogu biti izborne jedinice. Karikira navodne buduće plave, zelene, crvene, i valjda bijele kutije, u koje bi svatko u ovisnosti od etničke pripadnosti ubacivao svoje glasove. Šprda se Mešić s tuđom mukom. Nikada nije čuo za manjinske izbore (i pozitivnu diskriminaciju) koju tako lako zagovaraju negdje drugdje i kad im je u interesu. Ali za to zasigurno zna za svakodnevno mijenjanje nacionalne pripadnosti kako im koji dan odgovara. U takvim okolnostima najrađe biraju da budu Hrvati, jer će kao takvi dobiti, posao, ući u državna tijela i institucije, čak se i kandidirati na izborima ili biti zastupnik u Domu naroda. Takve manipulacije Mešiću nisu strane i takvi preletačevići su mu simpatični jer kao i on navodno izruguju etnonacionalno izjašnjavanje i čine smiješnim njihovu (uvijek onih drugih) nacionalnu povijest i kulturni i politički identitet. A mi koji smo većina (ima nas više od pedeset posto možemo kako hoćemo i kako nam zatreba), domišlja Mešić i mešići. Sve je to uredu kad se uklapa u navodne građanske (duboko rasističke i šovinističke) Mešićeve (i ne samo Mešićeve) ciljeve.

Mešić u veličajnom i uznositom govoru nadalje ustvrđuje da je HNS, prema njegovu mišljenju, nevladina organizacija u BiH i HDZ-ov pokušaj privatizacije naroda te također samo pokušaj uvođenja ekskluzivnog prava na predstavljanja naroda kroz jedan politički subjekt. Svatko o svemu ima pravo misliti što hoće pa i Mešić, ali u korektnoj političkoj zemlji i u korektnim međunacionalnim odnosima sama potreba postojanja HNS-a bila bi razlog za rješavanje političkoga pitanja onih koji su prinuđeni tražiti model vlastite demokratičnosti bez pogubnosti za nacionalno biće. I uspostavu takvog državnog ustrojstva koje bi takvu potrebu otklonilo. Umjesto razumijevanja i uspostave funkcionalne federalne države s tri federalne jedinice Mešić se očito zauzima (ne znam iz kojih razloga za regionalizaciju) za BiH bez entiteta i izbore po načelu jedan čovjek jedan glas. Ali nekako ga strah i pomisliti da se tako otvoreno negira potreba za Republikom Srpskom, pa se odlučuje na mekšu varijantu uspostavu besmislenih građanskih regija kao prijelaznog rješenja do završne operacije utvrđivanja njihove suvišnosti. Vjerujem da je nadahnuće za uspostavu ovakvih političkih entiteta dobio u demokratskim ustrojstvima Švicarske i Belgije (država koje su po etnonacionalnom, kako to veli Mešić, sastavu slične BiH).

A zapravo je na sceni uvježbani scenarij: Držite lopova! U kojem se, ne znam od kud mu takva ideja, prodaje priča o fašizaciji etnonacionalnoga i, doduše nešto manje uspješno, o fetišizaciji građanskoga (jedan čovek jedan glas: Ne čujem dobro!). Ali, slika govori više od riječi. Crveni zagovornici (pa čak i rezolucija), no zeleni kartoni: ZA! To je unitarizama u BiH i njegova ogoljela istina. Vlastiti rasistički stav se pokriva optužnicom žrtve.

Tko se boji federalizacije i zašto? Republika Srpska je problem. Ali se ne usude o njemu niti govoriti. Pravi problem je taj što je Federacija BiH postala (uz sudjelovanje i Međunarodne zajednice) bošnjački entitet i stoga se proces federalizacije (unatoč mogućem jačanju države BiH) doživljava kao gubitak te prevlasti. I svako izuzimanje prostora s hrvatskom većinom je crvena krpa onima koji su se navikli na prisvajanje Federacije. Neizvjestan dobitak na državnoj razini ne može, prema njihovu mišljenju, kompenzirati posve izvjesni gubitak. I to je to!

No za Hrvate u BiH tu ne prestaju sve moguće more. Mi smo suočeni s novom pričom u kojoj ponovno za nas nema nikakve perspektive. Može li pluskvamperfekt postati naša budućnost? Naime, ovih se dana (što sam dotaknuo u prošlom komentaru) u Sarajevu događao preobražaj srpske politike za buduće vrijeme Vučić (koji dlaku mijenja ali ćud nikada) umiljato gudi o zajedništvu Zapadnog Balkana (jedinstvenoj ekonomskoj i carinskoj cjelini). I mi se ponovno nalazimo pred istim pitanjem pred kojim smo već stajali u vremenu kada napad na Ravno nije bio nečiji rat a u pripremi bio Historijski sporazum. Tada se u okviru tog sporazuma (bošnjačke i srpske strane bez Hrvata) nama Hrvatima u BiH jamčila konstitutivnosti (i naša prava) u okviru asimetrične federacije kako su zamišljali tu krnju Jugoslaviju. I sve kao da se iznova događa. Budući da smo skloni podcjenjivanju realnih opasnosti, želim samo upozoriti, da i ova nova priča nije posve bezazlena.

Toliko je problema u BiH da ne stignem pisati o Hrvatskoj. A i tamo ima svega i svačega. Zagrebu prijeti Mrak (doslovno i metaforički) ili Prsten (koji već postoji) a kandidat mu se vidi još uvijek Iza zavjese. Možda ih, unatoč svemu, razbije Bruna Esih. A možda i nadalje, kako svima i odgovara, Milan bude udovoljavao svima pomalo. Malo lijevo, malo desno… Tko će u Zagrebu biti gradonačelnik ako Milan umre? Vladaju li u Hrvatskoj obavještajnoj zajednici projugoslavenski elementi doznat ćemo u petak. Navijači (kao i krim milje) uvijek su bili, i ostali, njezino očitovanje. Vidljiva ruka nevidljive ruke.

.
Izvor : Voice From Croatia
Autor : Marko Tokić
Datum objave : 26.03.2017.