17 listopada 2019, Četvrtak 3:45

728×90
728×90
728×90
728×90
728×90
728×90

“NA NEBU ĆE BITI RADOST ZBOG JEDNOG OBRAĆENA GREŠNIKA”

NEDJELJA 15.09.2019. DANAŠNJE EVANĐELJE : “U ono vrijeme: Okupljahu se oko Isusa svi carinici i grešnici da ga slušaju. Stoga farizeji i pismoznanci mrmljahu: »Ovaj prima grešnike, i blaguje s njima.« Nato im Isus kaza ovu prispodobu: »Tko to od vas, ako ima sto ovaca pa izgubi jednu od njih, ne ostavi onih devedeset i devet u pustinji te pođe za izgubljenom dok je ne nađe? A kad je nađe, stavi je na ramena sav radostan pa došavši kući, sazove prijatelje i susjede i rekne im: ‘Radujte se sa mnom! Nađoh ovcu svoju izgubljenu.’ Kažem vam, tako će na nebu biti veća radost zbog jednog obraćena grešnika negoli zbog devedeset i devet pravednika kojima ne treba obraćenja. Ili koja to žena, ima li deset drahma pa izgubi jednu drahmu, ne zapali svjetiljku, pomete kuću i brižljivo pretraži dok je ne nađe? A kad je nađe, pozove prijateljice i susjede pa će im: ‘Radujte se sa mnom! Nađoh drahmu što je bijah izgubila.’ Tako, kažem vam, biva radost pred anđelima Božjim zbog jednog obraćena grešnika.« I nastavi: »Čovjek neki imao dva sina. Mlađi reče ocu: ‘Oče, daj mi dio dobara koji mi pripada.’ I razdijeli im imanje. Nakon nekoliko dana mlađi sin pokupi sve, otputova u daleku zemlju i ondje potrati svoja dobra živeći razvratno. Kad sve potroši, nasta ljuta glad u onoj zemlji te on poče oskudijevati. Ode i pribi se kod jednoga žitelja u onoj zemlji. On ga posla na svoja polja pasti svinje. Želio se nasititi rogačima što su ih jele svinje, ali mu ih nitko nije davao. Došavši k sebi, reče: ‘Koliki najamnici oca moga imaju kruha napretek, a ja ovdje umirem od gladi! Ustat ću, poći svomu ocu i reći mu: ‘Oče, sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim. Primi me kao jednog od svojih najamnika.’ Usta i pođe svom ocu. Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga. A sin će mu: ‘Oče! Sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim.’ A otac reče slugama: ‘Brzo iznesite haljinu najljepšu i obucite ga! Stavite mu prsten na ruku i obuću na noge! Tele ugojeno dovedite i zakoljite, pa da se pogostimo i proveselimo jer sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se!’ I stadoše se veseliti. »A stariji mu sin bijaše u polju. Kad se na povratku približio kući, začu svirku i igru pa dozva jednoga slugu da se raspita što je to. A ovaj će mu: ‘Došao tvoj brat pa otac tvoj zakla tele ugojeno što sina zdrava dočeka.’ A on se rasrdi i ne htjede ući. Otac tada iziđe i stane ga nagovarati. A on će ocu: ‘Evo, toliko ti godina služim i nikada ne prestupih tvoju zapovijed, a nikad mi ni jareta nisi dao da se s prijateljima proveselim. A kada dođe ovaj sin tvoj koji s bludnicama proždrije tvoje imanje, ti mu zakla ugojeno tele.’ Nato će mu otac: ‘Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje – tvoje je. No trebalo se veseliti i radovati jer ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se!’« Riječ Gospodnja.” (Evanđelje: Lk 15, 1-32)

1568539185907
Draga braćo i sestre! Današnji evanđeoski odlomak svojevrsni je biser. Možda, kako će netko reći, sažetak cijelog evanđelja. Priče o izgubljenoj ovci, drahmi i sinu, ili bolje, o dobrom i milosrdnom Bogu Ocu tada namijenjene carinicima i grešnicima s jedne i farizejima i pismoznancima s druge strane, mogu i u današnjim slušateljima pobuditi veliko zanimanje. Vjerojatno bi se i danas, sadržajno, našlo i jednih i drugih. Jedni ga dolaze slušati, drugi mrmljaju. U jednima je Isus pobudio zanimanje, drugima smeta prisutnost prvih u „svetom“ prostoru. Važan je ovaj kontekst za razumijevanje i današnjega odlomka kao i vremena u kojemu živimo.

Zadržimo se na prispodobi o izbuljenom sinu ili milosrdnom Ocu. U jednom trenutku mlađi sin želi, s pristojnom „otpremninom“ u džepu, kušati slobodu svijeta te otići iz očevog gnijezda. Otac odlučuje razdijeliti im imanje te jedan odlazi a drugi ostaje. Priča koja je i danas aktualna. Možda se u nama, razmatrajući tekst, javljaju neka pitanja. Zašto ga otac ne pokušava zadržati? Zar, kao čitatelji, ne bismo imali više koristi da nam u tekstu stoji napisano barem malo dijaloga, rasprave između njih dvojice? Nije valjda da ga je tek tako pustio vjerojatno sluteći da se u slobodi svijeta njegovo dijete neće baš dobro provesti? Zar otac nikako nije uspio svome djetetu usaditi ljubavi prema vlastitom domu i poslušnosti obiteljskim autoritetima? Mogli bismo ovako u nedogled.

U romanu Dostojevskoga – „Braća Karamazovi“ – postoji jedan dio u kojem drugi sin po redu, Ivan Fjodorovič, u onom dijelom naslovljenom „Veliki inkvizitor“, priča jednu priču o dijalogu između spomenutog inkvizitora s Isusom. Ivan, zasigurno, kroz tu priču iznosi vlastite stavove i ljutnju na Boga što je, po njemu, neke stvari mogao i drukčije postaviti u svijetu. Tako, između ostaloga, inkvizitor kritizira Isusa jer nije prihvatio „genijalnu“ đavlovu ponudu da pretvori kamen u kruh. Ne! (sljedeći dio parafraziram, ne citiram) On se odrekao čuda da bude slobodan i od čuda! Njemu je bila važnija rizična sloboda po kojoj netko uvijek može „ispasti iz tračnica“ od slijepe poslušnosti. Đavao bi, navodno, bio genijalan u tome da bi svima dao dovoljno kruha te bi mu, posljedično, svi bili poslušni i pod nadzorom dok Isus daje nešto što čovjeka i svijet ne zadovoljava, a to je sloboda po kojoj se i tako nečeg velikog u jednom trenutku možemo odreći.

Ovo kratko prisjećanje na čudesni roman koji govori ponajviše o ranjenim obiteljskim odnosima koji se odrazuju i na samu vjeru i poimanje Boga približava nas smislu Očevog ponašanja. On nipošto nije kriv za sinovljev odlazak. Istovremeno, očito, svoga sina nije odgajao da mu bude slijepi poslušnik. Kad smo kod poslušnosti, možda se Karamazovljeve riječi ostvaruju i danas, kada se često koristi pojam „političke korektnosti“. Bitno je ljudima dati kruha i oni se neće buniti, slušat će i biti vjerni „sustavu“. Nitko neće izlaziti iz kolosijeka, svi će biti sretni i zadovoljni a najviše „ideološki kolonizatori“ današnjice. Ne daj Bože da se netko pobuni protiv idola globalizma! Dogodi se, međutim, i to da čovjek tek onda kada svoj život isključivo temelji na spomenutom kruhu shvati da on itekako može dovesti u ropstvo te da je potreban i jedan drugi „kruh“ koji ovaj svijet ne može dati a čovjeku daje puninu.

Nije li to iskustvo ovoga sina? Možda i obojice, i starijega i mlađega? Mlađi svoju slobodu poima idolatrijski, dok je drugomu idol njegova poslušnost. Što želim kazati? U slobodi svijeta mlađi sin je ipak otkrio da u njemu vlada osamljenost. Jedan lik iz spomenutog romana, starac Zosima, upravo prorokuje tom „slobodnom“ svijetu osamljenost. Svi su, tobože, slobodni, propovijeda se ušima privlačno univerzalno bratstvo a odjedanput se netko nađe sam. I dok se netko bori sa samoćom i traženjem smisla u svijetu te pritom doživi brodolom, njegovi bližnji kažu: „Pa tko mu je kriv! Imao je svoja dobra. Što ih je potratio?!“ No, zanimljivo, u čudesnom Božjem naumu i padanje na samo dno života može biti prilika za zaokret. Tako se mlađi sin odjednom našao među, za Židove, prljavim i nečistim svinjama želeći se nasititi. Tada shvaća da u prljavštini i nečistoći nema dara. Nitko mu ništa ne daje a on je gladan. Kako to nitko ne vidi? A kako će kad su zarobljeni sobom! Bogu hvala, stigao je milosni trenutak u životu ovog zanimljivog lika kada je učinio prijelaz iz stanja slobode bez razmišljanja u proces poniranja u dubinu vlastitoga bića, kritičkog sagledavanja njegove bijedne stvarnosti opisane riječima: „I došavši k sebi!“ Tako je započeo njegov povratak na koji ćemo se još vratiti.

A što bi s idolatrijskom poslušnošću starijega? Ona se razotkrila u svoj njezinoj bijedi pri spoznaji da je Otac napravio slavlje zbog povratka izgubljenog sina. O kakvom se bijesu radilo najbolje svjedoči činjenica da svoga brata nije bio u stanju nazvati bratom nego riječima: „onaj tvoj sin!“ Ponašanje starijega koji u ovoj Isusovoj priči odlično igra ulogu farizeja i pismoznanca savršeno oslikava veliku napast onih koji misle da su „unutra“. Kao što nečija razvratnost udaljava od istinske slobode djeteta Božjega, isto čini i „bezimena poslušnost“. Ona se razotkriva upravo u odnosima s bližnjima. Čak je slijepa za Božju dobrotu. On se, tako, ljuti što se njemu nikad nije priredilo slavlje a svaki je dan „unutra“ ne primjećujući da je baš zato što je „unutra“ svaki dan – slavlje! On je zbog poslušnosti temeljene na strahu, dokazivanju, vanjštini, pa možda i kompleksu zaboravio na povjerenje, radost, dobrotu, mir i ljubav. A da ne kažem slobodu djeteta Božjega! U njegovom srcu nije bilo mjesta ni za koga, pa možda ni za one koji su živjeli istim načinom života. Zato oni na početku današnjega odlomka mrmljaju. Njima mrmljanje pruža zadovoljstvo! Da nije ovih carinika, grešnika i bludnika možda bi im u životu stvarno bilo dosadno…

Gdje je u cijeloj priči Otac? U sredini priče! On joj daje smisao i svrhu. Dok smo mi, možda, u stanju napasti ili jednoga ili drugoga, a možda više ovog starijeg nego mlađeg jer je danas moda napadati „farizeje“ a braniti „grešnike“, što čini Otac? Kako ova priča završava?

Mlađi sin se odlučio vratiti kući. Njegove riječi su ove: „Koliki najamnici oca moga imaju kruha napretek, a ja ovdje umirem od gladi! Ustat ću, poći svomu ocu…“ Ovo definitivno nije izjava savršenog kajanja. Mogli bismo kazati, stanje mlađega u kojem se nalazi tek je klica nečega velikoga što tek ima doći. A što čini Otac? On već trči pred njega! On ne čeka nekog savršenog sina da mu se vrati. On čeka sina i ide mu ususret! Ponekad u životu i mi poželimo savršenog sugovornika. Toliko puta naše dobro djelo uvjetujemo nečim savršenim s druge strane što bi trebalo to djelo isprovocirati i omogućiti. Obraćenje nije tek trenutak nego dugotrajni put. A Otac mu svojim postupkom daje i više nego solidan početak. Sin će zasigurno i u trenutcima kušnji pred očima imati ljubav Očevu koja će ga u budućnosti znati vraćati na pravi put. Bilo bi, naime, naivno vjerovati da će u životu sina sada odjednom sve krenuti nabolje. Hoće, ali trebat će se truditi, dizati se, strpljivo nositi svoj križ, tako rasti i doći do „savršenstva“. Glede starijega, Otac i njega poziva na slavlje. Poziv stoji i dalje. Jer, na pitanje kako ova priča završava odgovor glasi da ona nema završetka. Njega ćemo ispisati mi. Pozvani smo napraviti ispit savjesti i prepoznati se u likovima dvojice sinova. Možda smo poput jednoga ili drugoga, a možda u nama obojica čuče. Gdje god bili, pozvani smo primiti Očev dar i postati uključivi, braća, suputnici, sinovi. Naše mane, bile one razvratničkih ili elitističkih tendencija, nisu dio nepromjenjive sudbine nego i nad njima sviće, svakoga jutra, sunce novoga početka koje nam želi obasjati put. Stoga, pođimo u Očev dom i postanimo konačno slobodni!

.

Autor : fra Antonio Šakota
Datum objave : 15.09.2019.