24 travnja 2017, Ponedjeljak 8:22

728×90
728×90
728×90
728×90
728×90
728×90

(NE)KULTURA

Zadah jugoslovenske velikosprske lešine nikako da prestane. Zloduh jugoslavenstva kruži eterom. Jedan jezik, jedan narod uvijek netko pjeva – a onda netko krikne: Vožd dolazi. Nije Milošević njima kriv što je otpočeo ratove, nego zato jer ih je izgubio.

2017-04-01_20.03.33

Nikako da se pomire s povijesnom sudbinom. Još uvijek uzgajaju nada da negdje na nekom izmještenom zapovjednom mjestu postoji Veliki Netko tko će im odobriti novi pokolj Hrvata da bi Jugoslavija mogla živjeti. Svejedno im je čak u kojem obliku: za kralja i otadžbinu ili drug Tito jaše na čelu kolone. Samo da bude. I dok sanjaju svoje zlikovačke snove oni druge optužuju čak unaprijed. Svi oni koji inzistiraju, ili koji bi mogli inzistirati, na jezičnom čistunstvu oni su fašisti (i to je uvod u ovo ili u ono… – kao i uvijek optuži drugog za vlastite nakane i drugom pripiši vlastito lice). Biti Jugosloven početkom tisućljeća nije zabranjeno, ali je tužno… Iako se našlo načina da se za svoju ideološku ostrašćenost i dalje bude nagrađivan i od nje živi ipak se ne mogu oteti dojmu da sve oko njih odlazi u nezaustavljivim smjerovima vlastitoga izbora i vlastitih perspektiva.

I tako dok sanjaš Jugoslaviju prikrivaš iza nebuloznih fraza samo jednu i jedinu istinu: sluga si velikosrpskih ciljeva bio i ostao, neki se time ponose, neki to odbacuju kao sinovi kozmopolitizma, internacionalizma i koječega, najčešće vlastite ludosti koja je neupitno genijalna, ali kada se povijest dvadesetog stoljeća sagleda kao povijest te ideje ona je bila i ostala zlosilje šešeljvskog tipa iz Vukova kovčežića za „istoriju“ srpskog naroda triju vjerozakona. I kad se doslovno mačem nametalo jedinstvo nije uspijevalo. Sada se prodaje u light verziji brige za nepismene (koji bi po svaku cijenu htjeli vlastitu nepismenost pretvoriti u pismenost). Jer standardni jezik je određen vlastitim jezičnim normama. Njihovo (ne)poštovanje govori o vašoj pismenosti ili nepismenosti.

Naime, o čemu se radi. Nitko i nikada opisom i propisom jezik (njegovom gramatikom), pa niti rječnicima standardnoga jezika, niti pravopisom (pa niti podrazumijevanim pravogovorom) nije propisao kako će u svakodnevnom životu govoriti bilo koji govornik organskoga idioma (svog obiteljskog i zavičajnog jezika). Standardni jezik uspostavlja vlastite norme: pravogovornu, pravopisnu, gramatičku i leksičku u skladu sa svojom poviješću, tradicijom i potrebama suvremenosti. Jezik se razvija. On se zasniva na vlastitoj tradiciji: književnosti, znanosti, publicistici i svim oblicima ostvarenoga javnog govora; ali i na ranijim nastojanjima njegove standardizacije. Hrvatski jezik je otpočeo vlastitu standardizaciju od 1595. kad Faust Vrančić objavljuje vlastiti rječnik dalmatinskog (hrvatskoga) jezika u suodnosu s četiri druga jezika: latinskim, talijanskim, germanskim (njemačkim) i ugarskim (mađarskim) jezikom. Ovaj višejezični rječnik početak je naše leksičke norme. Odmah potom Bartol Kašić 1604. objavljuje Dvije knjige temelja hrvatskoga jezika (Institutionium linguae Illyricae, libri duo). I to je početka naše gramatičke norme. I ta dva dokumenta su rodni listi i domovnica hrvatskoga standardnoga jezika. Oni dolaze nakon stoljeća jezične prakse kao pokušaj sustavne uspostave jedinstvenog pojavnog oblika jezika određenoga jezičnim normama koji bi s jedne strane otklonio komunikacijske unutar-narodne poteškoće i s druge strane bio jezik s kojim se na internacionalnoj razini uključujemo među pismene narode svijeta.

Slijedi čitav niz rječničkih i gramatičkih nastojanja kojima je posao ove dvojice začetnika hrvatske standardizacije nastavljen. I taj posao traje već više od četiri stotine godina. Jezični unitarizam upravo iz razloga postojanja te duboke i ukorijenjene tradicije nije uspio ni kada je mač doslovni visio za vratom. Ni prva Jugoslavija sa srpskim kraljem i njegovom diktaturom, ni druga sa Titom i njegovom radničkom demokraturom nije uspjela u slamanju hrvatskoga jezika. I Srbi su imali svoj jezični razvoj (razlika je ostajala očita, i ona kao i jezici ima vlastitu povijest) i unatoč Vukovu ideološkom i politički motiviranom primicanju nisu se mogli posve odreći vlastitog (da ne kažem „sopstvenog“) kulturološkog nasljeđa. Teza o jednom jeziku bila je samo i uvijek kulturološka, ideološka priprava i opravdanje postizanje političkog jedinstva (Srbi svi i svuda). Ni kralj, ni najveći sin naroda i narodnosti nisu uspjeli u velikoj ideji jednog vođe, jednog jezika i jednog naroda. Unatoč zlosilju, nasilju, torturi i diktaturi.

Valjda je prigoda sa Šešeljom i Markovinom izvjesnija jer se upravo zaigrava treći svjetski s veleslavnom uzrečicom nas i Rusa šesto miliona.

Zato ne čudi da je Agrokor netko (a s njim i Hrvatsku) gurao pod ruske skute. I što sve još, tek će se doznavati, kako vrijeme bude prolazilo. Tko je to prividno hrvatsko putovanje na Zapad (u zapadne integracije u Euniju i NATO) podmuklo bojkotirao gospodarskim i inim vezivanjima na majčicu Rusiju. Udaj gospodarstvo onomu kom te srce vuče – ne odbijaj što se odbiti ne može. Hvali Zapad, a drž se Putina. I sad smo tu gdje jesmo. Vjerojatno je Veliki Medo spustio šapu i rekao: Dosta je licemjeri!

Izaberi jedan broj, sigurno ćeš pogriješiti.

Sjedi Mesić dok mu Ivo svira, gleda Lavrov Vojo dirigira. Sve bi bilo lako da je samo tako. Ali kad Vjerodostojni kaže za ideju o jednom jezik: „Tko će to u Hrvatskoj prihvatiti“, djeluje uvjerljivo kao Nina Obuljen. Daješ lovu iz proračuna svim promicateljima i poticateljima ideje, promoviraš njihove potpisnike, dojavnike i javnike kao najvrjednije što hrvatska kultura ima, a amo pričaš bajke (a u daljini čuju se, cvile balalajke). Takve umivene laži, takvo naivno i nevino lice može imati samo utjelovljeno Zlo (dok na njemu radi i pokušava ga ostvariti).

Probudi se, usnula Hrvatsko!

O glavi ti odavno rade i na giljotinu te vode.

Nije ovo priča bez korijena kao što nije niti naša hrvatska etnogeneza koja traje i više od četrnaest stoljeća zabilježene nam povijesti. Zar ćemo se dati rđi u šake. I samo tako. Probudi se, Hrvatsko!

A i u nas u BiH ima čuda. Neki dan Borjanu (Krišto) napao nepoznat netko kamenicama pred njezinom kućom (na Brini u Livnu). Nedugo zatim se doznalo da je napadač student (još malo pa diplomirani novinar ili politolog) koji se nakon izgleda uspješnog studija dohvatio iznimno uvjerljivih argumenata u političkoj raspravi. Naime, brani se mladi zamalo politolog da je iritiran dodjelom novaca (100.000 KM) udruzi Hrvatska žena Livno koju navodno vodi nevjesta Brojane Krišto (zamjenice predsjedavajućeg Zastupničkog doma Parlamenta BiH). Ničim drugim izazvan iziritirani mladi zamalo politolog se tako uključio u političku raspravu. I tu nije kraj domalo se javio netko iz Livanjskog samostana da javno objavi kako je novac dan Udruzi hrvatska žena Livno iskorišten za obnovu, adaptaciju, sanaciju i ne zna se što još. I tako smo u jednom slučaju zapravo dobili nekoliko tužnih činjenica i još tužnijih mogućih tumačenja. Prva tužna činjenica jest da proračunske novce (u iznimno lijepom iznosu) navodno dobiva netko tko je u rodbinskim odnosima s onim tko može politički izlobirati donaciju. Potom se to opravdava činjenicom da je novac iskorišten za opće dobro o čemu potrebu ima javno svjedočiti i netko iz crkvenih redova. I tu se ozbiljno postavlja pitanje zašto je za sanaciju crkve (ili njezinih objekata) Crkvi bio potreban posrednik, zbog čega se ona sama nije mogla pojaviti kao izravni primatelj sredstava? I ono što me najviše boli jest činjenica da se jedan mladi čovjek umjesto uljudnog prilaženja, razgovora, upita i rasprave odlučio na ovakvu vrstu akcije. Živimo u dobu općeg nepovjerenja. Očite netransparentnosti. Ali dijalog mora postojati, rasprava mora biti uljudna, kulturna, ljudska.

Samo strpljivim i ustrajnim nastojanjima može se izići iz začaranog kruga koji se pokušava uspostaviti ne samo kao monopol na istinu, nego i monopol na život. No to ne može biti izgovor za nasilje.

Otkuda mladom čovjeku tolika razina frustracije da je umjesto razgovora izabrao ovako primitivnu razmjenu argumentacije. Neshvatljivo. Za Livnjake pa i za sve nas sa Završja (i Hercegovine i Bosne) žena je oduvijek bila, čak i u najpoganija doba, izvan kruga nasilja. Ta nije valjda Borjana do te mjere hiperbolizirana da se mladić u najvitalnijem životnom dobu morao odlučiti za najprimitivniji napad na nju. I to iz daleka. Očito je virtualna slika nadjačala stvarnost. Borjana kao Mega Moćnik (i izvor svih nevolja i jada, socijalne i svake druge bijede) nadjačala je krhku ženu Livanjku koja se pred vlastitom kućom brine o cvijeću (i koju bi, ne daj Bože, potrebe dotični mladić po svim kriterijima vlastite tradicije bio dužan zaštiti).

.
Izvor : Voice From Croatia
Autor : Marko Tokić
Datum objave : 02.04.2017.