13 prosinca 2018, Četvrtak 18:00

728×90
728×90
728×90
728×90
728×90
728×90

OBRAZINA

Europa umire u vlastitoj dekadenciji ili se budi iz višestoljetnog sna?

          Za Voice from Croatia piše Marko Tokić

.

2016-03-28_21.25.10

.

Prisjetimo se, ne tako davno sam govorio o mogućem razumijevanju uspostave nove hrvatske vlasti kao američko židovskoga projekta (Kolinda-Orešković), pa sam čak i moguću uspostavu uspravnice Jadran Baltik (Crno more) tumačio u tom smislu kao moguće onemogućavanje njemačko ruske bliskosti. Ipak su neke vijesti nakon toga ovu tezu dovele u pitanje. Naime, poslije takvog mog tumačenja nove hrvatske vanjske politike (i tako dragog otklona od regiona) Hrvatska (i njezina nova vlast) je upravo od Njemačke dobila najveću vanjskopolitičku potporu (za tu i takvu politiku) o čemu svjedoče susreti na najvišoj političkoj razini (u prijateljskim posjetima Njemačkoj bili su: predsjednica, predsjednik vlade i ministar vanjskih poslova). Kada bi Njemačka imala nešto protiv nove vanjskopolitičke orijentacije Republike Hrvatske ti susreti ne bi bili mogući. Potrebno je, dakle, preispitati pretpostavke.

Svijet u kojem živimo svakodnevno nas obasipa hrpama novih informacija, ali sve su one zapravo oblikovane ne kako bi nas informirale nego kako bi formirale naše mišljenje. I stoga rijetko dopiremo do istinitih informacija koje bi bile lišene svojih formativnih odijela (propagandnih primjesa) i olakšale razumijevanje postojećeg stanja.

Migrantsko (izbjeglički) val koji mijenja lice Europe ima svoje višestruko lice: potreba za jeftinom radnom snagom, želja promjena karaktera Europe (dokidanje Europe slobodnih naroda i pretvaranje njezina karaktera u Sjedinjene Europske Države), rusko slabljenje njezine snage, turska ucjena, pokušaj agresije islamskih fundamentalisti (terorističkim aktima), engleske igre i igrice…

Europa se, osim s vanjskim ugrozama, suočava i sa svojim unutarnjim demonima. U Hrvatskoj je lijevo liberalna kultura drekavaca (kulturnjaka i bezveznjaka) osilila se do mjere da iznova kreira daljnji pomak u preodgoju za navodno građansko društvo (čitaj nova kukuriku-šuvaroidni dijelovi kurikula i njegova umilno jokić-jovanovićevska reforma). Glasna dernjava drekavaca (koja na trenutke godi duši i srcu) nakon gubitka vlasti učinila ih je vidljivima (još uvijek ne onakvima kakvi zapravo jesu), stoga ih se tek ovih dana moglo vidjeti u Njemačkoj kada su gradskim ulicama pratili tihu procesiju s križevima. I dok su ljudi u procesiji nosili bijele križeve i pjevali stare njemačke napjeve, podivljali građanski aktivisti su drečali, vrečali, zviždali, rikali, trgali križeve iz ruku i gazili ih. S jedne strane ste imali mimohod s pjevanjem tradicionalnih kršćanskih napjeva i pomahnitale, razjarene građanske aktiviste koji svjedoče ljubav i toleranciju, demokraciju i ljudska prava (na način na koji ih oni shvaćaju). Lice tradicionalne Europe koja umire i lice nove progresivne Europe koja gori od ljubavi. Krasni su ljudi ti drekavci. Oni vjeruju da su u pravu. Oni vjeruju da su jedini u pravu. Zasad se okupljaju kao kulturnjaci, aktivisti, zagovornici tolerancije i građanskih vrednota. Zasad… Ima li Europa koja poštuje kulturne vrijednosti i vlastitu tradiciju mogućnost samoobrane? Zaključiti nam je: Europa umire u vlastitoj dekadenciji ili se budi iz višestoljetnog sna?

Papa Franjo vidi manjak ljubavi prema migrantima i strah navodno neopravdan od njihova dolaska. Uči nas da strah nije dobar suveznik. I to je istina. Ali, čini mi se da je taj stav prilično uzak. On ne upire prstom na korijene, nego govori o učincima. Korijen je u onima koji (i zašto?) pokreću ljude s njihovih dosadanjih staništa. U onima koji usmjeravaju njihovu putanju. Nije korijen u nama koji očitujemo strah, nego u onima koji čine zlo. O njima je potrebno govoriti. O srcima onih koji u svojoj sebičnosti igraju igre pohlepe i moći i umjesto da se govori o karakteru elita, bavimo se strahom maloga čovjeka koji je suočen s promjenama koje ga zastrašuju, kojima ne nalazi smisla i nema moć suprotstaviti im se. Davno su kod nas osmislili misao koja bi mogla biti spasonosna da se u svojoj biti unatoč prividnoj mudrosti ne protivi ljudskoj naravi. Naime, riječ je o uzrečici: Kad je silovanje neizbježno, opusti se i uživaj.

Pjotr Ivancov (ruski veleposlanik u BiH) za europski je put BiH i njezin ulazak u EU – ali, ne i u NATO. Što će BiH u NATO-u? Koji susjed će ju napasti? Nema vanjske ugroze, nema potrebe za ulazak u vojni savez. Ali… Za BiH bi bilo dobro da po ugledu na Srbiju uspostavi partnerske odnose s Rusijom.

Je li vjerojatan ulazak BiH u NATO?  Je li vjerojatan ulazak Srbije u NATO? I kad će se to dogoditi, ako su uspostavili partnerske odnose s Rusijom? Srbija već je (o tome svjedoči zajednički poligon u Nišu), a i BiH će to učiniti javno ili tajno kroz suradnju Republike Srpske.

Zašto je Rusiji prihvatljiv ulazak njihovih partnera u EU? I što time postiže? Ima li i koje već, partnere u Uniji? Može li EU opstati? I tko ju sve napada? Pjotr Ivancov se prisjetio u jednom svom intervju da Zapad funkcionira po onoj tko je jači taj je u pravu dok, barem prema njegovim riječima, Rusija zagovara dogovor i kulturu političkoga dijaloga. Rusija na sve moguće načine pokušava uspostaviti partnerski dijalog sa Zapadom o raspodjeli utjecaja i povratak sovjetske vanjskopolitičke moći iz razdoblja Hladnoga rata. Hoće li tu ulogu uspjeti izboriti i je li pokus u Siriji mogući razvoj te i takve perspektive i kakvu će to sve ulogu imati u raspletu balkanske krize ostaje za vidjeti.

Haške presude koje su prema zamislima nekih trebale biti završetak najnovijih balkanskih ratova i pisanje povijesti Ovih Prostora stižu kao jeka (prošlog vijeka): zakašnjela (ne)pravda; više podloga za obnovu starih svađa i potpirivanje novih sukoba, nego li kao paradigma novih obrazaca (nakon pravednih presuda ispisanih temeljem povijesne istine o devedesetima). Nagodbe i interesi, poluge moći za oblikovanje politika u vremenu i prostoru, Carla ni baba ni deda i svi od reda samo još jedna od lažnih nada u nizu.

Ipak unatoč svim mogućim krinkama ovoga svijeta koje se pojavljuju kao tek novi sloj velike lukavice s koje odgrćemo obrazinu po obrazinu nama je u potragu za istinom iako još uvijek dopiremo samo do maske svijeta koji je odavno izgubio put do istine o sebi: moć i pohlepa.

 

Izvor : Voice From Croatia

Autor : Marko Tokić

Datum objave : 28.03.2016.