22 studenoga 2019, Petak 5:36

728×90
728×90
728×90
728×90
728×90
728×90

OHOLI FARIZEJ I SKRUŠENI CARINIK

NEDJELJA 27.10.2019. DANAŠNJE EVANĐELJE : „U ono vrijeme: Nekima koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici, a druge podcjenjivahu, reče Isus ovu prispodobu: »Dva čovjeka uziđoše u Hram pomoliti se: jedan farizej, drugi carinik. Farizej se uspravan ovako u sebi molio: ’Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi: grabežljivci, nepravednici, preljubnici ili – kao ovaj carinik. Postim dvaput u tjednu, dajem desetinu od svega što steknem.’ A carinik, stojeći izdaleka, ne usudi se ni očiju podignuti k nebu, nego se udaraše u prsa govoreći: ’Bože, milostiv budi meni grešniku!’ Kažem vam: ovaj siđe opravdan kući svojoj, a ne onaj! Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen.« Riječ Gospodnja.“ (Lk 18, 9-14)

1572172436743

Ako bismo iz ovoga današnjeg evanđelja zaključili da su bolji kršćani oni koji stoje na dnu crkve kraj vrata nego oni koji kleče pred oltarom, pogriješili bismo.  Ako mislimo da je bolje moliti izdaleka nego se približiti svetohraništu – to ne bi bio ispravan zaključak. Ima dobrih kršćana i pred oltarom i na ulazu u crkvu. Ima pobožne molitve i kod onih koji dolje stoje, ali i kod onih koji pred oltarom kleče.

Skloni smo iz današnjeg evanđelja donijeti zaključak kako je carinik dobar čovjek a farizej ne valja. Moj je savjet da i u jednom i u drugom možemo naći puno toga dobroga. Farizej ima puno dobroga kod sebe: discipliniran je, živi po pravilu i zakonu i toga se drži, pomaže siromašnima, pristojno se oblači i odijeva, potrudio se da stekne i obrazovanje, dakle nije lijen, kruh svoj zarađuje svojim trudom i radom. Međutim, nedostaje mu poniznosti pa s visoka gleda druge i osuđuje ih. Uspoređuje se s drugima i u toj usporedbi sebe doživljava boljim od njih.

Carinik je čovjek koji radi za okupatora, ubire od svog vlastitog naroda i daje okupatoru a pri tome i nešto za sebe ukrade i uzme pored redovite plaće. To što ukrade od sirotinje to onaj farizej pomogne i nadomiri od one svoje desetine koju odvaja od svoje sveukupne zarade. Ne radi pošteno niti pošteno živi. Ipak svjestan je svoga grijeha pa ponizno moli Boga da mu oprosti. Bog je očito jako slab na ponizno i raskajano srce.

Jednostavno možemo puno toga naučiti i vidjeti lijepoga i kod farizeja i kod carinika. Nemojmo ih osuđivati nego od njih učimo. Budimo im zahvalni što nas poučavaju. Nemojmo nikad negativno pristupati ljudima bez obzira koji ugled uživaju u društvu ili su prezreni u istom tom društvu ili okolini. Uvijek ih pogledajmo s pozitivne strane. Kako druge tako i sebe same.

Kada je Grgur postao papa (bio je monah), odmah je neki monah prigovorio kako on, kao monah, može sada živjeti u luksuznim papinskim palačama? Monah treba živjeti skromno i siromašno a ne raskošno u raskošnim papinskim palačama. Odmah je dobio i dogovor od priora samostana: „Koliko ja poznajem Grgura, njemu je manje stalo do tih palača nego tebi do tvoga mačka.“

Ono što mislimo i osjećamo prema drugima, posebno prema onima koji nam se manje sviđaju, to više govori o nama samima nego o drugima.

Naši su stari mislili slično kad su rekli da čovjek na sebi nosi dvije vreće. Jednu na prsima, a drugu na leđima. U onu prvu, pred sobom, ubacuju tuđe grijehe i uvijek ih vidi i o njima priča. U onu na leđima ubacuje svoje grijehe, ne vidi ih i o njima ne priča iako ga ta vreća teško pritišće.

Ako smo svjesni tih „vreća“, posebno one na leđima, imat ćemo ponizno srce i raskajano pred Gospodinom i samo takvi možemo otići kući svojoj opravdani. U hram se odlazi da bi se iz njega opravdani vratili svojim kućama. Znamo što znači kad roditelji opravdavaju svoju djecu u školi zbog nekog lošeg ponašanja ili nedolazaka u školu. Tako i Isus nas i naše prijestupe opravdava pred Ocem nebeskim svojom krvlju s križa. Opravdanje dobivamo na temelju vjere i povjerenja i pouzdanja u Isusa a ne na temelju svojih zasluga i svoje pravednosti. Zato nam treba jako puno poniznosti.

Početna ljudska situacija jest takva da je čovjek pred Bogom grešan i da ga samo Bog po Isusu može opravdati, a ne može ga opravdati nikakva njegova samozadovoljna svijest o vlastitom pravovjerju, vlastitoj pobožnosti i vlastitim zaslugama. „Gospodine, ti ne bivaš veći po našim hvalospjevima nego mi stječemo milost spasenja.“ (Opće predslovlje)

Zato je važna poniznost u molitvi jer ona je uvijek u temelju svake naše kreposti kao što je i oholost u temelju svakog našega grijeha. Majka Terezija jednom prigodom kaže: „Draži su mi pogreške učinjene u poniznosti i sućuti nego dobra djela u oholosti.“

Sirah nam u današnjem prvom misnom čitanju lijepo o poniznosti govori: „Molitva poniznog prodire kroz oblake i on nema mira dok ona ne dođe do Boga i ne popušta dok ga Svevišnji ne pogleda.“ (Sir 35,16)

.

Autor : fra Stanko Mabić
Datum objave : 27.10.2019.