13 prosinca 2018, Četvrtak 17:58

728×90
728×90
728×90
728×90
728×90
728×90

PODJELA

I od podjela ima goreg – lažno jedinstvo. I još lažnije bratstvo. Ali to nekima ne dopire – ni do čega.

2016-03-08_22.25.03

U BiH ima svega. Nema čega nema. Ima čak i dobrih političkih ideja. Ovih dana na nebu sjajnu objavio se SDA: traži dvije općine u Mostaru. Imaju prekrasno obrazloženje: „Nije riječ o podjeli – nego o zaštiti od moguće majorizacije, zbog čega i postoje zaštitni mehanizmi u Statutu.“ Krasno! Upravo ono što Hrvati pričaju već dvadeset godina u Federaciji (u kojoj su još neki, da ne kažem naši prijatelji sa Zapada, uz gromoglasni aplauz svih u Bošnjaka, prije petnaestak čak i uništavali ranije zaštitne mehanizme). Tražimo dva kantona u Federaciji i nije riječ o podjeli nego o zaštiti od moguće majorizacije, zbog čega i postoje (ili su makar postojali zaštitni mehanizmi u ustavu i izbornom zakonu).

Fahrudin Radončić ponovno u pritvoru. Neki drže zbog toga što je davno bio agent KOS-a (kodnog naziva Šćepo) i kojega sad Ameri uklanjaju kao navodnog predstavnika ruskog kapitala, a u BiH-a otkad je Radončić u javnom životu i politici cijelo je vrijeme predočavan kao američki štićenik (ili smo mi makar tako mislili). Istodobno kao i svake godine institucije koje (ne)rade svoj posao za obljetnicu atentata (i smrti) pokojnog (zastupnika u Parlamentu BiH i doministra unutarnjih poslova u Federaciji BiH) Joze Leutara iznova pokreću navodnu istragu o njegovoj smrti. Budući da je Radončić u pritvoru, a već više od godinu dana poznata je njegova izjava (iz intervjua) u Večernjaku o tome tko je odgovoran za njegovu smrt pa bi dobro bilo da se sad, kad im je dostupan, o tome kod njega raspitaju. Vjerujem, da Fahrudin zna – a i oni, koji ovih dana, navodno ponovno pokreću istragu. Drugi trag koji također vodi do istih počinitelja mogao bi biti onaj koji bi slijedio trag usmjeravanja prethodnog montiranog političkog procesa, pripreme zaštićenog lage da ne kažem svjedoka i svi oni tragovi koji vode u pravcu onih koji su pokojnog Salema Misu pokušavali privoljeti da bez dokaza, i na temelju montaže, jednom zauvijek zatvori slučaj bez obzira na istinu i pravdu. Umjesto da ponovno rade jalovi posao navodnih istražnih radnji dobro bi bilo da krenu upravo ovim putovima. Davno je jedna srpska pjevačica pjevala Od izvora dva putića, a sad bi se to moglo preinačiti u do izvora dva putića. I neka institucije konačno rade svoj posao.

U vrijeme opće zbrke o tome ima li koalicije i hoće li je biti (s obzirom na bosanski tango Fahrudina i Bakira), Mile se Dodik toliko ohrabrio da svakodnevno, kada ne zagovara izlazak Srba i Srpske iz BiH, veliča Dayton i njegova postignuća. U tome je toliko ustrajan da bi uskoro mogao svome prezimenu pridodati i dometak: Milorad Dodik Dayton. Budući da je Zapad gledao kako pridobiti neprijatelje na štetu svojih prijatelja, u BiH ima to što ima, ali briga njih ceh ionako plaćamo mi. Izgleda da je tako diljem svijeta.

U Hrvatskoj se i dalje ukazuju i ustaše i partizani. Tako će izgleda biti sve dok ima onih koji misle da je antifašizam deterdžent koji pere sve krvave mrlje. (Tisuće bez suda ubijenih ljudskih života prekrije miris ideološkog cvijeća i ne čuje se zadah leševa čak niti iz Hude jame, da su partizani znali za ovaj i ovakav moćan deterdžent s neodoljivim mirisom ne bi onako ustrajno zatrpavali Barabrin rov i trošili onoliki kreč te razne druge priručne i građevinske materijala da zazidaju vlastito zvjerstvo, čak su i zvijeri znale da je to sramota i zidale su, skrivale su, da se istina ne dozna, a da su znali da to ipak može pokriti antifa cvijeće – oni bi tek lagano antifa sprejem prebrisali sve što je bilo i jest). Tako nas ovih dana Komadina (ne i ljudina) obavještava kako na to gleda stara i nova pravednost: „Ustaše i partizani“ – tu se događa naglašena tišina jer drug ima potrebu donijeti svoj sud  – „jedan režim je bio kriv, bio je s fašistima; onaj drugi je bio totalitarni, ali antifašistički.“

Nije druže Komadina bio samo totalitaran, bio je i zločinački, i to nikakva ideologija ne može uljepšati. No, budući da je Komadina tek početnik u objašnjavanju tu je stari meštar nove pravednosti kaljingradski, zagrebački i malomišćanski klavir meštar i skladatelj drug Ivo, bivši predsjednik, Josipović: „Fašizam sada ima neki novi oblik i javlja se diljem svijeta s karakteristikama mržnje.“ Ako je suditi po znamenitim notama da ga se zamijetiti svugdje osim na Širokom Brijegu (gdje su sinu oprostili, iako „oci jedoše kiselo grožđe“) i tamo negdje kod Putina gdje je sve upravo onako kako i treba biti, a slično tomu je i kod Nikolića i Vučića kojima bi se (u zajednicu sretnih zemalja) i u otporu novom fašizmu trebali, naravno po Ivinu mišljenju, i antifašistička Hrvatska pridružiti. Ako vam do sada nije bilo jasno što su EU i NATO – pitajte druga Ivu – on zna!!!

Nekad sam davno, više se i ne sjećam kad, čitao jednu knjigu o nekom ostarjelom pukovniku u Južnoj Americi (više se i ne sjećam u kojoj državi) kojemu je osim ponosa u svakodnevnici ostalo tek da se brine oko svoga borbenog pijetla i da eto uživa u tom da njegov pijetao (još uvijek, unatoč svemu, borben) može pobijediti još pokojeg protivnika prije nego i sam doživi krajnju i izvjesnu sudbinu: lonac. Knjiga mi je odisala nekim ozračjem uznosite veličine u ispraznosti svakodnevnice i imala je naslov koji se pamtio: Pukovniku nema tko da piše.

Ne znam zašto sam se ovih dana podsjetio na tu knjigu, iako iz sebi znanih razloga nisam htio uguglati njezin sadržaj, pa niti je ponovno pročitati kako bih o njoj pisao, nego sam iz sjećanja pokušao povući asocijacije koje su me potakle na pisanje ovih redaka a povezane su s pismom kuma Mare Predsjednici i predsjednicima, pa ako pukovniku i nije imao tko pisati Predsjednici barem dok je kum živ, izgleda ima tko. Bravo kume! Kad ne će nitko – netko mora. I odmah da ti kažem, kume, ne vole oni kad im se piše. Prije si im bio simpatičniji. I ne će ti to zaboraviti. Ali nema veze. Ne bi mi bili mi kad ne bi kad nitko ne će – rekli – ono što nitko ne želi čuti. Sve oni znaju, ali baš ih briga, osim kad im zatreba. I tada dok treba. No, ipak kume, imam jednu primjedbu: napisao si, opet ne ću guglati: „Vi ste nas zaboravili, a mi ne možemo zaboraviti nepravdu“. I svaka ti je, kume, u tom pismu na mistu, baš onako kako jest, od prve do zadnje riči, svaka je – istinita i bolna. Pa ipak, nekako se ne mogu oteti dojmu da je ona riječ na koncu (nepravdu) viška. Još je istinitije i bolnije do srži same da ta rečenica glasi: Vi ste nas zaboravili, a mi ne možemo zaboraviti…

Ali nema veze, važno je, kume, da si rekao ono što je trebalo reći i Predsjednici i svima, i da znamo to što znamo da riječi ostaju i govore o vremenu i ljudima. O pravdi i nepravdi. O onima koji imaju i prostora i vremena, i luksuz (Bogu hvala) da ipak mogu zaboraviti i o onima koji to, i kad bi htjeli (znaju li mnogi zašto), ne mogu. 100% za Hrvatsku – nije parola! To je istina.

I dok se branitelji koji prosvjeduju pitaju što se događa; u Hrvatskoj se igraju obavještajne igre. Tim Orešković dolazi iz poslovnog svijeta i zna da je nedonošenje odluke (isto odluka). Tako kada je u pitanju Lozančić (tko ‘no to bješe, živi mrtvac: politički i obavještajni) Tim se (svojom voljom ili nečijim nalogom) našao u klopci i (što je još gore) stavio je Predsjednicu na led. Njoj, koja ima izborni legitimitet ovim Timovim odbijanjem potpisa (na odluku koja je donesena), osporava se pravo na samostalne političke prosudbe (i odluke). Ruši se njezin autoritet. I tako dok se na brvnu bore dva ega vrijeme potječe i stječe se dojam da vlast ne postoji. Ovo ne može pomoći Lozančiću, ruši Predsjednicu, Timu ne pomaže (niti mu može pomoći).

Tim se navodno bavi proračunom. Ima pametnijih poslova nego da misli o rejtingu i politici, sve će to s vremenom doći na svoje (kad Tim bude imao vremena). Kad je slušao raspravu u Saboru, besplodnu i jalovu, dao je jedan komentar koji bi se sada komotno mogao njemu pripisati, da je ovako radio u, kako se ono zove, ne bi do zore.

Ono čega sam se bojao, da će ćuprijaneri postati pasdarani izgleda da se događa. Naime, izgleda da su oni i sudac i porota. Nakon otkrića Crnojine daščare (i spašavanja obraza u maniri Milanovićeve Holy) sada su na pomolu novi prijeki sudovi, a žrtve uvijek slične (ili iste). Sada je na redu Brkić (po tko zna koji put na streljani „antifašista“), nakon uspjeha s Crnojom minotauru (antifi i fifi… i fifićima) se smiješi još jedna žrtva, a možda tek Tim čeka da smanji izdatke za Ministarstvo branitelja i da o tome nema potrebe pregovarati, pa kad dođe novi ministar neka prihvati što mu je Tim (u skladu s zahtjevima od nekud tamo) za ministarstvo i braniteljske potrebe dao. Previše je nagađanja, a premalo informacija. Možda je bolje zastati i čekati. Vrijeme će biti pravedniji sudac.

Nakon što smo smijenili Radmana izgleda da smo u Obersnelovoj Rijeci (i za njegovih lokalnih i još uvijek Rankovih milicajaca) organizirali pljačku dva Frljićeva stana. Njemu koji se, jelte, ne osjeća hrvatskim režiserom jer je njegov kulturni prostor nešto širi i koji radi na razgradnji tih nekih identiteta… Izgleda došli mi (odnekud) da mu istodobnom dvostrukom pljačkom pošaljemo poruku. Mo’š mislit. Da su Hrvati takvi kao što Frlja vrlja do sada bi mu, kao što kaže Hodak, sto put opalili šimecki u tur i poslali ga tamo gdje mu je mnogo ljepše i gdje ne bi morao raditi, jelte, na razgradnji tih nekakvih, jelte, nego na gradnji, jelte, tih nekih identiteta… Kad si sam nisi svoj (ili, makar, tako tvrdi jedna poznata reklama).

 

 

Izvor : Voice From Croatia

Autor : Marko Tokić

Datum objave : 08.03.2016.