25 travnja 2019, Četvrtak 10:53

728×90
728×90
728×90
728×90
728×90
728×90

PRISPODOBA O SMOKVI

NEDJELJA 24.03.2019. DANAŠNJE EVANĐELJE : “U taj čas dođoše neki te javiše Isusu što se dogodilo s Galilejcima kojih je krv Pilat pomiješao s krvlju njihovih žrtava. Isus im odgovori: »Mislite li da ti Galilejci, jer tako postradaše, bijahu grešniji od drugih Galilejaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete slično propasti! Ili onih osamnaest na koje se srušila kula u Siloamu i ubila ih, zar mislite da su oni bili veći dužnici od svih Jeruzalemaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete tako propasti.« Nato im pripovjedi ovu prispodobu: »Imao netko smokvu zasađenu u svom vinogradu. Dođe tražeć ploda na njoj i ne nađe pa reče vinogradaru: ’Evo, već tri godine dolazim i tražim ploda na ovoj smokvi i ne nalazim. Posijeci je. Zašto da iscrpljuje zemlju?’ A on mu odgovori: ’Gospodaru, ostavi je još ove godine dok je ne okopam i ne pognojim. Možda će ubuduće ipak uroditi. Ako li ne, posjeći ćeš je.’« Riječ Gospodnja.” (Lk 13, 1-9)

1553440300897

Lukino evanđelje nam objavljuje sljedeće:

.

Neki Židovi su smatrali da je nečija nesreća posljedica njihovih grijeha, da su grijesi uzrok njihove nesreće.

Često se bavimo drugima, upiremo prstom u druge, pričamo o njima, znamo sve što se drugima dogodilo, što se u svijetu dogodilo…

Isus pogled s drugih okreće pogled prema nama samima i želi da se obraćamo.

Isus poziva na strpljivost kada drugi ne idu onim tempom koji smo mi predvidjeli.

Isus odgovara da neka nesreća ne mora biti posljedica nečijih grijeha.

.

Svaka nesreća (i ne samo nesreća!) treba biti poziv na obraćenje. Uz to, ne pričati o tome i ne tražiti uzroke nesreće u ljudima koje je nesreća pogodila, a pri tom ostati izvan «priče» i ne vidjeti sebe prozvanima. Treba vidjeti sebe i stalno biti na putu obraćenja. Ne obraćati, ne mijenati druge nego sebe. Trebamo sebi reći: Meni je potrebno obraćenje! Trebamo biti strpljivi s ljudima koji su pogriješili, koji su slabi.

U našoj ljudskoj naravi je da mijenjamo druge. Pri tom vrlo dobro znamo što u drugih treba mijenjati. Jako je mnogo nedostataka  u drugih za koje je naše oko izoštreno i koje smo uvijek spremni «popraviti» i «dovesti u red». Nevjerojatno je koliko bismo posla našli u popravku drugih.

U Sketskoj pustinji sagriješio jedan brat. Održavši vijećanje poslaše po opata Mojsija, ali on ne htjede doći. Na to mu svećenik posla nalog: «Dođi jer te narod očekuje.» Mojsije se diže i dođe. Uze rasparanu košaru, napuni je pijeskom i stavi na ramena. Braća mu dođoše u susret i upitaše ga: «Što je to, oče?» Tada im starac reče: «To su moji grijesi. Prosiplju se iza mene. Ja došao da sudim tuđe grijehe, a ne vidim svoje.»

U drugima lako prepoznamo «neprijatelje» koje treba uništiti, «razbojnike» koje treba razotkriti ili «utopljenike» koje treba spasiti, a sebe vidimo kao spasitelje svijeta.

“Što to radiš, za Boga miloga?”, rekoh majmunu kad sam vidio kako je iz vode izvadio ribu i stavio je na drvo. “Spasio sam je da se ne utopi”, glasio je odgovor.

Spremnost na mijenjanje drugih najbolje se osjeti u osoba koje su bliske, koje žive zajedno (kao muž i žena), koje rade na istom radnom mjestu ili se često susreću. Uzmimo da jedna osoba stalno nešto prigovara drugoj. Prigovaranje je znak da ona vidi samo njezine mane i da joj pokušava izvaditi «trun iz oka». Druga se pri tom brani i uzvraća joj istom mjerom stavljajući joj pred oči njezine pogrješke. Ako je jedna nečim povrijedila drugu, svako malo to joj «nabija na nos» i traži od nje da već jednom shvati da ju je povrijedila. Što tu učiniti? Kako promijeniti situaciju? U tom odnosu neće biti promjene ako jedna osoba bude uporno zahtijevala da druga učini prvi korak, da je zamoli za oproštenje, da se promijeni ili obrnuto. Tako svatko ostaje u svome «rovu» i ratu nema kraja.

Primjer mijenjanja sebe a ne drugih daje nam sv. Leopold Bogdan Mandić: «Kao osmogodišnji dječak, učinio sam jedan propust koji tada nisam smatrao osobito velikim, a niti danas ne mislim drugačije. Sestra mi je prigovorila, a potom me odvela župniku da me opomene i kazni. Priznao sam mu svoju krivnju, a on mi je – nakon što me oštro prekorio – rekao neka kleknem usred crkve. Silno sam se ražalostio i razmišljao: čemu tako oštro postupati s djetetom radi sitnoga propusta? Kada odrastem, želim postati svećenik, ispovjednik, i dušama grješnika iskazivati veliko milosrđe i dobrotu.»

Umjesto da mijenja druge (župnika i sestru), Leopold je odlučio promijeniti sebe i u budućnosti drukčije od njih postupati prema osobama koje griješe. Leopolda je zabolilo ponašanje drugih, ali on nije napravio kardinalnu pogrješku i zadržao ranu u sebi, jer bi u tom slučaju u budućnosti postupao isto kao i oni – naravno, nesvjesno – nego je bolno iskustvo pretvorio u životnu školu učeći na pogrješkama drugih i izvlačeći pouku za sebe.

Svima nama je potrebno obraćenje!

„Sve ljude koje pozivam na obraćenje mogu dovesti Bogu, samo lažljivce ne mogu“, reče rabi.

Jesam li ja lažljivac koji upire prstom u druge, a ne vidi da su u isto vrijeme tri uperena u njega? Možda i vidimo da smo na krivom putu, ali ne želimo promjenu jer bi nam teško pala?

Shvatimo istinu: Meni je potrebno obraćenje!

Sad je trenutak da započnemo!

I na koncu Isus nas poziva da budemo strpljivi. Strpljivi sa sobom, s drugima i s Bogom.

Neki je čovjek svoju malu njivu dobro pripremio, uzorao i zasijao. Čudio se što prvih nekoliko tjedana sjeme tako sporo niče. Kod svoga susjeda je vidio već jake zelene klasove. Iz dana u dan postajao je sve nestrpljiviji. Od brige nije mogao ni spavati. Napokon smisli bezumnu ideju. Otrča na svoju njivu i započe male, nježne vlati navlačiti prema gore. To bijaše, naravno, mučan posao, ali konačno je bio gotov. Susretne na putu susjeda i pohvali se da je pomogao svome žitu rasti. Znatiželjnici otrčaše na njivu. Vidješe sve uništeno i uvenulo. I još dugo su u tom selu ismijavali čovjeka koji nije znao čekati. Nije bio strpljiv.

.

Izvor : fra Marinko Šakota
Datum objave : 24.03.2019.