21 listopada 2018, Nedjelja 0:38

728×90
728×90
728×90
728×90
728×90
728×90

RATIFIKACIJA

Iz Stambola (na Bosporu) sustigla nas knjiga koju Hrvati nikako da pročitaju. Em, ne znaju knjigu tumačiti. Nepismeni kakvi jesu. Sreća je Božja ipak nama podarila čovjeka koji se u tumačenje knjiga razumije. Da parafraziram: neke su ideje toliko nakaradne da ih samo Vjerodostojni može razumjeti. Ma koliko čovjek vjerovao da ljudi vide kamo neki politički potezi vode i da iza pojedinih poteza postoji sustavno vođenje ideološke misli i ma koliko javno upozoravao na činjenice koje je nemoguće ne vidjeti (ako se želi gledati) zapanjujuće je koliko ljudi kod zdravih očiju (i uma) ne žele vidjeti.

1521574409324

Kada se Vjerodostojni, koji je obećavao (ako se još itko sjeća) da će rezultati izbora kreirati izgled buduće vlade, dočepao vlasti prvi vjerodostojni potez koji je povukao bio je udaljavanje (ili marginalizacija) onih koji su mu donijeli najveći broj glasova. U kompletu s tim potezom izborom Ninočke (Obuljen Korižnik) jasno je odaslao poruku o kulturnoj politici koja slijedi i koja će biti dijametralno suprotna od one koju je vodio prethodni HDZ-ov ministar (i koja je davala nada da bi se ipak moglo stati u kraj protuhrvatskom soroševskom ideološkom agitpropu). Izabrana iz kruga osporavanih i ustoličena da vrati na jasle sve navodne kulturnjake protivnike hrvatske države. Sljedeći potez koji je uslijedio bio je traženje načina da se riješi „neuračunljivih“ Metkovaca koje će zamijeniti s odgovarajućim ideološkim partnerima i pronašao ih je u Pusićkinu jatu (ojačanim za Milorada koji je u novim okolnostima od Bože Metkovca preuzima ulogu savjesti društva). Tjeranje Hrvata iz kulturološkog i odgojno-obrazovnog područja (prisjetite se samo ministra Barišića i Dijane Vican), osporavanje svakog prigovora povratku jokićizacije hrvatskoga školstva vođeno ministricom Divjak bila je cijena stabilnosti vlasti, kao što se zbog te iste stabilnosti (i Milorada) moralo otrpjeti sramotno izmještanje ploče poginulim braniteljima (jer je na sebi imala i znak s kojim su na ramenu darovali život za hrvatsku slobodu i uspostavu demokratske hrvatske države). Kao kap istine na dlan pala je i ujdurma oko naručenog Kusićevog učinka mudrih glava iz navodnog Vijeća za suočavanje s prošlošću koje je potvrdilo neustavnost hrvatskog pozdrava u Hrvatskoj (izuzev na grobljima) i prihvatljivost zvijezde petokrake kojom su nas zadužili komunistički egzekutori od Bleiburga do Škabrnje i Vukovara. Nakon svih tih više nego usmjerenih, vjerodostojnih i dosljednih poteza našega Vjerodostojnoga odjednom smo zatečeni njegovim inzistiranjem na ratifikaciji Stambolskoga reda za novo tisućljeće u kojem osim muškaraca, žena i djece pojavit će se nove ljudske vrste koje će navodno vlastitom pameću (i voljom) vršiti vlastitu klasifikaciju u skladu s voljom ideološkog izmještenog zapovjednog mjesta za koje se navodno ne zna (ali se sa sigurnošću može pretpostaviti) kojemu metafizičkom carstvu pripada.

Ideološko nasilje nad hrvatskim narodom koje je navodni bravar iz Kumrovca provodio nakon četrdeset pete bilo je praćeno obiljem hrvatske krvi. Jamčeno je ognjem i mačem. I hrvatski je narod zarobljen stenjao, ušućen, obezglavljen i obespravljen. Iz njega su regrutirani ideološki ostrašćenici i u kolo prihvaćani razni kastori (koji su shvaćala onu Kranjčevićevu: najlakše k cilju podvita repa). U krilu Crkve čuvala se vjera da jednom možda ipak (kao što pjesnik reče) doći će vrijeme blagog naroda. A danas, nema tog mača nad glavom, postoji samo ucjena uhljeba (Kastora dragih koji se ne žele odreći masne kobase) i cijeli se jedan pokret povija pred drskim rashrvaćenjem kojega provodi njihov grijeh, naša pogibao, njegovo veličanstvo: Vjerodostojni.

Obećavao je svašta. Tko se još sjeća INA-e (i obećanja s njom u vezi). Hvatao se u koštac s Agromorom. Hvalio se silnim uspjesima dok mu se narod masovno iseljavao i ostavljao zemlju pustom. Nijedne suvisle ideje gospodarskog i demografskog oporavka. Nijedne zanosne hrvatske misli koja bi ohrabrila hrvatsko srce. Samo i uvijek mantra o stabilnoj vlasti (koja je, nažalost, uzdrmala i dovela u pitanje temelje države).

Predsjednica u Južnoj Americi a Bauk, Fred i druge punjene ptice u hrvatskoj državi po Kusićevim naputcima zagovaraju njezino uhićenje. Kako bi nam bilo i o čemu sanjaju Frlja je već vizualizirao u Jazavcu (iako još uvijek, nekim čudom, na pročelju zgrade piše Kerempuh).

Očekivati dobro od ove i ovakve vlasti mogu samo oni u HDZ-u koji kao Dubravka Šuica misle da je Hrvatima dobro ako se za njih (kao za nju) peče masna kobasa. To što su neki umislili da su žene u muškom tijelu ne opravdava ih za nedostatak onoga što su kao muškarci imali.

Iz hrvatskog jada u Hrvatskoj možemo malo i o BH zbilji. Ovdje malo, malo netko iz bošnjačkih redova zazove rat. Bakir bi to zadnjih mjeseci činio čim bi se dokopao javnosti. Pomisliš, možda mu nije dobro a ne traži pomoć, valjda će se ljudi oko njega sjetiti da bi se trebao, ako ništa drugo, posavjetovati s ljudima koji se tim bave. A možda bi mu dobro bilo da se prestane baviti poslom koji tako stresno utječe na njega. Kad ono neki dan i Fahrudin. Srbi ko Srbi, a Mile svako malo nađe način da ubaci loptu u Federaciju. Ovaj put je dao mudru izjavu da se treba uspostaviti treća federalna jedinica za Hrvate tako da se Federaciju podijeli. I Fahro odmah zaprijetio ratom. E sad uvijek te prijetnje ostanu nedefinirane, jer se navodno taj treći bez rata ne može uspostaviti. Ne govori Fahro ništa o tome da nema izdvajanja Republike Srpske i da se Mile uzalud nada uspjehu svojih političkih ponuda, kako bi ostvario osamostaljenje i prisajedinjenje; nego i on bulazni da trećeg bez rata ne može biti. I Fahrudin i Bakir bi trebali znati da treći još uvijek znači da BiH postoji i opstaje a da Mili nije do njezina opstanka. Mile o trećem priča i uspijeva. Jer umjesto da mu odgovore o osamostaljenju i prisajedinjenju oni Hrvatima prijete ratom i tako zauvijek stječu svoje političke prijatelje. A rasplet se bliži.

.
Izvor : Voice From Croatia
Autor : Marko Tokić
Datum objave : 20.03.2018.