13 prosinca 2018, Četvrtak 17:59

728×90
728×90
728×90
728×90
728×90
728×90

SAVJEST

Hrvatska je zemlja čudesa. U njezinoj demokraciji izborni gubitnici naknadni su politički pobjednici unatoč izborima. Sve je to zasluga našega dičnog predsjednika vlade i onih koji mu se ne usude usprotiviti.

1524427186973

Dokaza da je tako ima prilično. A i onim koji se ne usude kod zdravih očiju vidjeti, trebalo bi postati očito nakon izglasavanja Stambolskog fermana. Odluku o njemu (fermanu) predsjednika vlade (vlade navodne izborne pobjedničke većine) podržali su svi lijevo-liberalni oporbeni zastupnici i tako omogućili njezino izglasavanje unatoč protivljenju nekih iz vladajućih redova koji su se, ovaj put, usudili pozvati na prigovor savjesti. Nakon izglasavanja stambolskog fermana o potrebi prevrjednovanja kulture i uljudbe lijevo-liberalni oporbeni zastupnici su gromoglasnim pljeskom u sabornici popratili njegovo usvajanje.

Mašala!

Tužna šutnja (i izostanak pljeska) na navodno desnoj strani sabornice samo je potvrdila dojam izdaje vlastitog biračkog tijela. Uzalud su protestno se okupljali prosvjednici. Govorili umno društveni anonimci koji potvrđuju činjenicu da su nas odavno uvjerili da pametnima i poštenima nema mjesta u politici i da u njoj mogu navodno sudjelovati samo oni koji se unaprijed odriču časti i poštenja. Uzalud su birači demokršćanske i narodnjačke opcije opominjali one koji su se tako izborno predstavljali da poštuju svoja proklamirana načela i vrijednosti svojih birača.

Ustrajnost da bude onako kako njihovi birači ne žele bila je zaprepašćujuća. U svakoj drugoj demokraciji (osim u Hrvatskoj) bio bi to javno počinjeni politički suicid.

I tu nije kraj svakog komentara, jer je hrvatsko razumijevanje demokracije ovaj put obogaćeno za još nekoliko bitnih detalja.

Branko Bačić poznat po specifičnoj glasovnoj (ne)artikulaciji jedva razumljivih izričaja dao je nekoliko dana prije izglasavanja stambolskog fermana u Saboru hrvatski prinos razumijevanju demokracije: „Ulaskom u stranku izgubili ste dio svoga suvereniteta. Oni koji će glasovati protiv, trebali bi razmisliti o drugim političkim opcijama… nema glasanja po savjesti.“ Tako nekako zborio je drug Bačić, ili je makar tako preneseno, a nije demantirano. Stranačka je stega uvijek rješenje kada ne postoji valjana argumentacija i obrazloženje. Ali da je njezin domet iznad prigovora savjesti to može pasti na pamet samo onome tko je svoju savjest toliko puta prigušivao da od nje vjerojatno nisu ostali niti ostatci ostataka. Pitanje ispravnosti postupaka i djelovanja suvišno je za kapacitete Bačićeva tipa. Stranačka stega iznad svega. Ponosni vojnik partije na braniku odluka dragog vođe.

Vjerodostojni se prigodno suzdržao od Bačićeva poučka, ali kao svaki dragi vođa pamtit će dugo, uvjeren sam, tko se usudio posumnjati u Njegovu Nepogrješivost. Svojedobno je Plenković mlađi, vrhovnik i Bačićev autoritet, zahtijevao da se glasuje po savjesti a ne Karamrkovu naputku. Ali, naravno, bila su to druga vremena, druge prilike i drugi vođa. I, naravno, netko je imao koristi od takva naputka. A korist (interes) to je uz užitak i počelo i načelo istinske politike umuju danas veliki zaštitnici državnog i nacionalnog interesa u svjetskom političkom okviru. Oni su toliko usredotočeni na nacionalne i državne interese u ovim prijelomnim trenucima povijesti da ne mogu pojmiti kako se uopće usudimo sumnjati u njihova stajališta (ocjene i procjene).

I zato je javni igrokaz oko pitanja savjesti u HDZ-u jedna od modernih drama hrvatskog društva za proučavanje dubine njegova licemjerja. Navodno su se HDZ-ovi saborski zastupnici podijelili oko stambolskog fermana, iako su znali da će on, unatoč navodno javnom raskolu, s lakoćom u Saboru proći, jer za takvo …. (da ne kažem što), znali su: ima dovoljno ruku. I tako su odigrali javno uprizorenje i podjelu HDZ-a pred očima javnosti na one koji nemaju savjest, one koji imaju savjest i one koji u trenutku očitovanja o tome imaju li je ili nemaju ispijaju kavu u saborskom kafiću.

Bačić (i ekipa) nositelji stege i važnosti interpretativne izjave digli su i javno ruku uvjeravajući sve i sebe same da u rodnoj teoriji nema ideologije, da se ona (rodna teorija) ne će nametati kroz sustav obrazovanja (nego će to ovi naši bez savjesti sami jednoga dana uvesti u odgoj i obrazovanje od vrtića do sveučilišta i kafića kao poželjno priključenje uznapredovalu svijetu). Njih su kolege koji se pozivaju na prigovor savjesti i glasovanje po savjesti javno prokazali kao one koji savjesti nemaju, budući da je oni imaju i stoga ne mogu glasovati za usvajanje stambolskog fermana. Na koncu balade lijevo-liberalni skup saborskih zastupnika ih je, također, kao takve (i s njima jednake) nagradio gromoglasnim pljeskom u trenutku priključenja u klub (doduše bez potpisivanja pristupnice). Toliko su im se obradovali da nisu mogli sakriti vlastito pobjedničko oduševljenje, nego su im i javno očitovali dobrodošlicu. Budući da se sloboda savjesti može pokušati oduzeti (Bačićev poučak), ali nam je nitko ne može oduzeti bez naše privole (Josiph Ratzinger) definicija onoga što se dogodilo sa skupinom Bačić i ostali i više je nego očita. Sve je, jasno.

Ostaju nam oni koji kao imaju savjest i oni koji su u vrijeme očitovanja ispijali kavu u saborskom kafiću.

Iako je stambolski ferman uistinu kap koja je prelila čašu bilo je puno odluka koje su tražile reakciju onih u HDZ-u koji imaju savjest. Skretanje ulijevo i promoviranje lijevog kao ispravnog očitovalo se svakodnevno od Obuljen i Dalić, preko HNS-a i Divljak, do Milorada veličanstvenog i Vijeća za suočavanje… I svih drugih velikih uspjeha stabilne vlasti sve nestabilnije države.

Nek nisu prepoznali Obuljen i milje kojemu je pripadala, nek nisu prepoznali Dalić, nek nisu prepoznali najurivanje Mosta (i njegovih čangrizala), kako je moguće da nisu prepoznali uvlačenje HNS-a i znanih interesnih i idejnih projekata… I kad sve to nisu prepoznali, kako je ipak moguće, da nisu prepoznali Milorada kao mjerodavnog mjeritelja dopuštenog hrvatstva i da ne prepoznaju svakodnevne ucjene (ili dogovorene ucjene) oko odgoja i obrazovanja, eliminaciju i Barišića i Vican i svakodnevno promoviranje Jokića (i njegovih) koji nam kroje budući svjetonazorni profili predškolskih, školskih i visokoškolskih ustanova. I kako je moguće da im to ne smeta, i da ne prepoznaju nove sirenske pozive balkanskih ujedinjenja (ko nas bre zavadi) i scenarije pridruživanja i udruživanja?

Zažmiriti i ne vidjeti ma koliko sami sebe promovirali u one sa savješću, prije će biti prigodna uporaba iste, nego li njezina vodilja u političkom svakodnevlju, jer uistinu se treba odreći savjesti a sve ovo prihvaćati kao hrvatski nacionalni i državni interes. Svjedoci smo svakodnevnog gaženja hrvatskih svetinja i proglašavanju njihove, kako to oni vole reći, suspektnosti i svjedoci smo svakodnevnog povlačenje pred zvijezdom petokrakom kao simbolom u kojega se ne smije sumnjati. Niti zbog Borićevca (i 27. juna), niti zbog Mladića i Šljivančanina (i njihovih dželata hrvatskoga naroda) uz nužnost odricanja od suboraca za slobodu i Čavoglava i Jean Michala Nicholiea jer su u svom vremenu (borbe za goli opstanak i slobodu), koristili se pokličem kojega su i neki drugi koristili (kao što su koristili i mnoge druge stvari iz zajedničke nam prošlosti) u nekom drugom vremenu (i nekim drugim bitkama). I svakodnevno podržavati stabilnost vlasti koja probleme rješava kao INA-u ili Agrokor. Tko se uopće sjeća što je Vjerodostojni govorio o INA-i. Agrokor je riješio kako je Martina htjela. Najprije ga je navodno otimao Todoriću (kako bi ga oteo Rusima navodno u ime Amerikanaca), a na koncu priče dao ga je Rusima (a oteo Todoriću). I sad smo opet navodno na početku. Imamo navodno hrvatsku tvrtku sa sjedištem u Nizozemskoj (kojoj Hrvati nisu većinski vlasnici), jer je to čarobno rješenje kojeg je uspjela ostvariti hrvatska vlada.

Bravissimo.

I dok podržavate ovakvu vladu bez prigovora savjesti (unatoč tomu što savjest imate), izgleda da Vam ipak savjest, i unatoč svemu, debelo miruje.

A ima ih koji sjede i piju kavu u kafiću u vrijeme očitovanja HDZ-ovaca o tomu imaju li ili je nemaju. Savjest, navodno. I te smo mi birali.

„Ne bi se štel zamerit“, mudro govori Štef dok ih poslužuje, „ma mi se pričinja da se u sabornici glasuje, ne?“

„Šuti Štef, to ti se samo pričinja. Već je odavno o tome odlučeno ili nam je tako rekao Šeks“, uzvrati jedan od naših zastupnika i nastavi srkati kavicu u miru.

A koliko je savjest važna u političkom prostoru najbolje nam mogu posvjedočiti riječi pape u miru Josipha Ratzingera: „Pitanje totalitarizma i pitanje slobode je pitanje slobode savjesti.“

I tako se Hrvatska lagano suočava sa novom stvarnošću koja će doći (samo što nije). Prosvjedi nisu imali učinka na donošenje odluke, a hoće li imati dugoročne posljedice. Možda. Radije bih rekao sigurno, ali me iskustvo svemu naučilo. U učinke i promjene bio bih uvjeren da sam siguran da uistinu vrijedi samo jedan slogan uočen na prosvjedima. On pogađa bit problema: „Pročitali smo – pročitani ste!“

Ali da bi on bio isitnit, treba ga potvrditi društvenim aktivizmom, organizacijom i političkom akcijom. A za to je potrebno sudjelovati u politici. Organizirati se. I oduprijeti napasti: biti isti.

.

.
Izvor : Voice From Croatia
Autor : Marko Tokić
Datum objave : 25.04.2018.