25 svibnja 2017, Četvrtak 11:39

728×90
728×90
728×90
728×90
728×90
728×90

SPAŠAVANJE

Hrvati ponovno pokušavaju spasiti BiH. Iako ugroženi, njezinim ustrojstvom i provedbom Daytonskog mirovnog sporazuma dekonstituirani oni ulažu zadnje napore u njezino spašavanje: zagovarajući takozvani proces njezine federalizacije.

2017-02-25_16.01.44
Tri duše, dva tijela i jedna luđačka košulja (Ured Visokog Predstavnika), ta stalna privremenost u kojoj na račun najslabijeg namiruju se oni jači (s tendencijom nestanka obespravljenih) dosegla je vrhunac. I inače politički oprezni kardinal Puljić (koji, budimo iskreni, ni sam ne vidi izlaz iz krize) ovih dana očajnički smjelo uzvikuje da Daytonski sporazum treba mijenjati jer Hrvati u BiH nisu ravnopravni. Iako, treba se prisjetiti da u politici, kao i u životu, nikada nije toliko loše da ne bi moglo biti gore. Ali, očito je, stanje je postalo neizdrživo.

Oglasili su se i iz Mostarsko-duvanjske biskupije i istakli načela hrvatske jednakopravnosti: izbor legitimnih predstavnika (ne samo pripadnika) naroda, očuvanje narodnog identiteta (školstva, medija…), pa i sa zahtjevom za odgovarajućim upravljanjem financijskim sredstvima i slobodnim razvojem gospodarstva s napomenom da oni ne određuju (i ne propisuju) u kojem političkom okviru za BiH će to biti postignuto, jer to nije pitanje za Crkvu nego za legitimne predstavnike hrvatskoga (i drugih konstitutivnih) naroda i u tom je smislu dana potpora Hrvatskom Narodnom Saboru (kao legitimnom izrazu hrvatske političke volje). “Biskupski ordinarijat u Mostaru, na čelu s biskupom Ratkom Perićem, uvijek se zalagao i zalaže se za pravedno rješenje ‘hrvatskoga pitanja’ i uređenje ove zemlje na jednakopravnosti svih koji u njoj žive, pa tako i konstitutivnih naroda”.

Možda su ova očitovanja potaknuta i intervjuom monsinjora Ive Tomaševića (kao dodatna objašnjenja), no prije će biti da su ona očitovanja u trenucima blokade državnih institucija i jasnog kažiputa u kojem pravcu će se razvijati daljnji politički odnosi u BiH. Kako sam već u više navrata o tome pisao nije naodmet da u novim političkim okolnostima potražimo potvrdu vlastitih procjena političkih procesa u BiH.

Pisao sam, i da se provjeriti, da je proces federalizacije (jačanja državne vlasti, uravnoteženja unutarnjih odnosa i otklanjanje asimetrije državnopravnog ustrojstva) zakašnjeli prijedlog Eunije, jer da je on trebao biti njezin stav dvije tisućite godine i potpora tadašnjim hrvatskim nastojanjima i da bi u onim okolnostima bio konstruktivan, poticajan i vjerojatno doveo do takvih učinaka. Tada je Zapad umjesto potpore hrvatskim zahtjevima izabrao put naše dekonstitucije. Eliminirajući Hrvate kao politički subjekt vjerovali su da će rješenje s dva partnera biti kudikamo jednostavnije. Izabravši navodno lakše rješenje igrali su protiv vlastitih političkih interesa. Iako su duboko uvjereni da i kod Bošnjaka i Srba imaju izravan politički utjecaj i snažne poluge moći kojima mogu uvjetovati njihove političke odluke (što je vjerojatno i istina) oni ipak trebaju znati da u tim narodima uvijek će postojati i jake struje otpora tim i takvim političkim rješenjima. U dubini njihovih političkih osjećaja pripadnost Zapadu je nešto što se mora i na što si prisiljen, a stvarne težnje (emocije i opredjeljenja) usmjerene su u drugim pravcima: majčici Rusiji (kad su Srbi u pitanju) i Turska (ili još negdje dalje i zloćudnije) kod Bošnjaka. Jedino Hrvati, čak i unatoč svim svojim razočarenjima u Zapad (i njegovo poigravanje njihovom sudbinom) nemaju tu drugu opciju što je možda i naše političko prokletstvo.

Danas se već suočavamo s procesima o kojima sam govorio i koji su toliko odmakli da već sudjelujemo u scenama tog razvijenog scenarija. Tvrdio sam i tvrdim da je srpski politički put odavno zacrtan i da je njihov politički cilj i više nego jasan: osamostaljenje Republike Srpske. No taj jednostavni scenarij ne bi se mogao dogoditi da u njemu na svoj način ne sudjeluju i drugi politički akteri (i tu ne mislim na one velike političke igrače u liku zainteresiranih međunarodnih sila iako taj udio u ovoj političkoj igri se ne može, i ne smije, zanemariti) nego i oni kojima je taj proces na neki čudan način prihvatljiv. Bošnjačka politička elita koja se gotovo uvijek pojavljuje kao temeljni nositelj državnog prava Bosne i Hercegovine, njezin veliki zagovornik (pa čak i uzurpator) ipak jednim svojim dijelom prihvaća političku realnost nemogućnosti da spriječi proces osamostaljenja RS-a i na svoj način počinje u njemu sudjelovati. S jedne strane u nadi da bi se on mogao izjaloviti i Srbi napraviti neoprostivu pogrešku koja bi onda mogla dovesti do priželjkivanog ishoda: bošnjačke dominacije u cijeloj BiH ili, ako to već nije moguće, zadržati što se zadržati da. U tom je smislu Federacija BiH shvaćena kao taj vrabac u ruci kojega je u međuvremenu potrebno prisvojiti (dekonstitucijom Hrvata) i njezinom unitarizacijom da bi se za nju u konačnici zahtijevao državnopravni kontinuitet BiH u međunarodnim odnosima. Ako ni to nije moguće, oni su spremni igrati na njezinu konačnu podjelu. Iz ovog malog ponavljanja gradiva, vidljivo je da Bošnjaci tek u slučaju mogućnosti vlastite dominacije igraju s opstankom BiH i da je to samo jedna od mogućih opcija rješenja njezine političke krize.

Hrvati iz nekoliko razloga žele opstanka BiH. Sa stajališta katoličke crkve cijela BiH je prostor katoličke povijesne dubine. Sa stajališta Republike Hrvatske Bosna i Hercegovina (kao cjelina) ostavlja Srbiju s one strane Drine. Iz pozicije samih Hrvata u BiH njezina federalizacija i uspostava većinske hrvatske federalne jedinice jedini je zajednički nazivnik kojega mogu postići (inače bi se pretvorili u zavičajne klubove s posve partikularnim interesima).

Lažni srpski ustanka i još bjednija Izetbegovićeva (Bakirova) provokacija kao izgovor za blokadu BiH institucija (Predsjedništva i Vijeća ministara) samo su uvod u daljnje razvijanje već naznačenog procesa. Ivanićeva mudrovanja tipa: “Ne znam kako ćemo izići iz ove krize. To pitajte Bakira Izetbegovića”, samo su manifestacija traženja uloge pravednika pred vanjskopolitičkim promatračima. Bakir Izetbegović navodno željan pravde i istine pokreće reviziju tužbe protiv Srbije čak i bez ponovnog odlučivanja na Predsjedništvu BiH. Navodno je kao bošnjački član Predsjedništva BiH napustio sjednicu kako se o ponovnom pokretanju postupka ne bi glasovalo. Iako hrvatski član Predsjedništva Dragan Čović tvrdi da se on, u tom slučaju, ne bi izjašnjavao. Ova pat pozicija (jedan za, jedan protiv, jedan suzdržan) je zapravo prava slika ove i ovakve BiH u kojoj se još uvijek misli da se može doživjeti sreća na račun tuđe nesreće.

A nesreća u BiH uvijek dolazi s katastrofalnim učincima premda nas Dragan Čović uvjerava da rata ne će biti (ako ga ne bude).

.
Izvor : Voice From Croatia
Autor : Marko Tokić
Datum objave : 28.02.2017.