23 siječnja 2020, Četvrtak 12:29

728×90
728×90
728×90
728×90
728×90
728×90

TREĆA NEDJELJA DOŠAŠĆA

NEDJELJA 15.12.2019. DANAŠNJE EVANĐELJE : “U ono vrijeme: Kad Ivan u tamnici doču za djela Kristova, posla svoje učenike da ga upitaju: »Jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?« Isus im odgovori: »Pođite i javite Ivanu što ste čuli i vidjeli: Slijepi proglédaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje Evanđelje. I blago onom tko se ne sablazni o mene.« Kad oni odoše, poče Isus govoriti mnoštvu o Ivanu: »Što ste izišli u pustinju gledati? Trsku koju vjetar ljulja? Ili što ste izišli vidjeti? Čovjeka u mekušasto odjevena? Eno, oni što se mekušasto nose po kraljevskim su dvorima. Ili što ste izišli? Vidjeti proroka? Da, kažem vam, i više nego proroka. On je onaj o kome je pisano: ‘Evo, ja šaljem glasnika svoga pred licem tvojim da pripravi put pred tobom.’ Zaista, kažem vam, između rođenih od žene ne usta veći od Ivana Krstitelja. A ipak, i najmanji u kraljevstvu nebeskom veći je od njega!« Riječ Gospodnja.” (Mt 11, 2-11)

1544959965764

Draga braćo i sestre! Nalazimo se u trećoj adventskoj nedjelji. Ponovno slušamo o Ivanu Krstitelju. Prošle nedjelje vidjeli smo ga u moći. Ove nedjelje vidimo ga u nemoći zatvorske ćelije. Prošle nedjelje vidjeli smo kako je uvjerljivo govorio o Isusu. Ove nedjelje ga vidimo u sumnji. Možda je ta sumnja nagrizala njegovu nutrinu više od nepravednog boravka u zatvoru. Tko zna?! U svakom slučaju, u trenutku kad mu rade o glavi Ivan šalje učenike da se raspitaju je li Isus stvarno onaj koji ima doći. Iako u Herodovim raljama, Krstitelj je zaokupljen Kristom.

Današnji odlomak iz evanđelja jako je važan za svakoga od nas. I jako aktualan svakomu od nas. Naime, Ivan Krstitelj čitav je svoj život oblikovao kako bi Kristu pripravio put. Cijelo svoje biće stavio je na kocku, glavu na pladanj zbog istine s kojom će se nešto kasnije sam Isus poistovjetiti – ja sam put, istina i život. Odrekao se komocije i udobnog doma u judejskom gorju kako bi, strogo pokornički, u pustinji, daleko od javnosti i Hrama, živio život takve pravednosti da mu je, kako smo čuli prošle nedjelje, dolazio gotovo svatko primiti obraćeničko krštenje. I dok je bio u napasti pokupiti ljudsku slavu, tako je zanosno i uvjerljivo govorio o Isusu i tako ostao „samo“ glas koji pripravlja put jačemu.

Koliko je samo kršćanskih duša kroz povijest živjelo i danas svoju vjeru živi tako autentično i čudesno, a Gospodin ih opet ne štedi. Nekad se čini da ih stavlja na puno veće kušnje od onih koje vjera i ne zanima previše. Kako to objasniti? Kako pomoći čovjeku u kušnji vjere? Kako ga ohrabriti u trenutku kad je cijeli svoj život založio za vjeru i Krista a na koncu se susretne s takvim kušnjama i križevima za koje se čini da su nepravedni i da ih je jako teško nositi? Što odgovoriti kada čujemo riječ „zašto“? Zar Gospodin nije mogao biti pravedniji, blaži i logičnije postupiti prema svojim slugama, prema onima koji ga se nikad nisu odrekli?

Ova pitanja zahvaćaju prilično duboko, široko i detaljno. Za danas je dovoljno krenuti od Ivana Krstitelja i njegovog iskustva kušnje vjere. Možda se pronađemo. Možda njegova kušnja nije kušnja svakoga od nas u nekom određenom trenutku. Ona koja nam je obilježila život. No, možda je u pitanju kušnja koju svatko, u većoj ili manjoj mjeri, susretne. Radi se o kušnji očekivanja. Onih mojih očekivanja. Onih koja su ponekad vođena jakim emotivnim nabojem. Ili politikom. Onih koji bi uspostavljali ljudske pravde pomiješane osvetničkim natruhama a u svakom slučaju lišenih milosrđa. Kada usporedimo prošlonedjeljni Ivanov govor s ovim današnjim Isusovim možemo uočiti određene razlike. Isusovo citiranje Starog zavjeta probrano je. Kao i Ivanovo. Međutim, dok je Ivan žudio za većom jasnoćom i efikasnošću u kažnjavanju nepravednih, to jest jasno uspostavljanje pravednosti koje će odijeliti pravedne od nepravednih te jedne nagraditi a druge kazniti, Isus bira one citate koji se tiču preferencije prema siromašnima, hromima, slijepima i svima onima koje bi se moglo nazvati malenima. Isus također u evanđelju govori o sudu, razdjeljenju i konačnoj pravdi. No, sve ima svoj kontekst. Postoji konačni sud. Ali postoji i djelovanje u vremenu obilježeno spomenutom preferencijom. Očito je da se Isus nije bavio politikom niti je inzistirao na političkom oslobođenju svoga naroda. On je inzistirao na obraćenju srca. Stalo mu je do malenih. On ih i vidi i čuje. Isto traži od svojih učenika. Upravo onako kako je poručio Krstitelju: „Pođite i javite Ivanu što ste čuli i vidjeli.“

Čuti i vidjeti. Vjera dolazi slušanjem. Osluškivanjem. Boga, sebe, bližnjih, svijeta. U kontekstu današnjega evanđelja i stanja u kojem se našao sv. Ivan, umjesto da stalno kukamo i dovodimo u pitanje druge – od Boga do bližnjih i svijeta – valjalo bi osluškivati vlastite stavove te ih suočiti sa stanjem u kojem se nalazimo i pokušati uistinu na njih gledati Božjim očima. Možda i posegnuti za Svetim pismom. Kako god pravedni bili, ništa smo pred dragim Bogom. I nama ništavnima dolazi izbavljenje. Vjersko opredjeljenje nipošto nije sigurnost i zaštita od svijeta i njegovih napasti, kao ni od zala koja od začeća već na nas vrebaju. Zato valja ponizna srca, u dobru i u zlu, s vrlinama i manama, kad ide i kad ne ide svoje pouzdanje i život staviti u ruke Gospodina Svevišnjega kako bi osluškivali ušima i očima cjelovitosti. I po mogućosti došli do obraćenja, ma kako dobri i pobožni bili.

Za sv. Ivana Krstitelja mogli bismo kazati da je došao na rub razočarenja. Definitivno se raspala slika koju je imao o Mesiji. Isus ga poziva na ponovno iščitavanje povijesti spasenja. Tako rub razočarenja postaje mjesto i prilika za preispitivanje vlastitih mišljenja što može postati, neočekivano, vrhunac obraćenja. Neka tako i u nama umru sve pogrešne mesijanske slike! Neka nam Gospodin u teškoćama i sumnjama života podari milost iščitavanja vlastite povijesti Božjim spasenjskim djelom koje se upravo očituje u kriznim stanjima života. Amen.

.

Autor : fra Antonio Šakota
Datum objave : 15.12.2019.