21 studenoga 2017, Utorak 21:53

728×90
728×90
728×90
728×90
728×90
728×90

TURBULENCIJA

Kada se vrtlog stvori u vodi, na zemlji ili nebu slijedi kaos i njegove posljedice. Uvijek se kaos prije ili kasnije mora istrošiti u svojoj snazi i iz njega iznova uspostavljati red.

1494273983693

Hrvatska politika posljednjih je tjedana upala u vlastiti vrtlog iz kojeg se unatoč privremenim rješenjima izlaz još ne nazire. Nakon što je Agrokor zakonom pripadnosti morao iz ruske ruke (u koju je uguran ne tako davno svjesnim političkim odlukama navodno najodgovornijih hrvatskih političara) val političkih promjena razdrmao je kompletnu političku scenu. Sabor se, kako je netko davno izrekao, pretvorio u kokošinjac. Podmetanja, provokacije, igrice, predstave, dosjetke, pošalice – pravi pravcati nadrealni ulični igrokaz (commedia dell arte). Nitko niti jednu suvislu riječ ne izreče o uzrocima krize. Ne mislite valjda da je Todorić ničim izazvan donio vlastitu i samostalnu odluku da od ruske Sberbanke uzme tako veliki kredit bez sudjelovanja visoke državne politike. Tko je u tome sudjelovao? Tko je donio tu odluku? Mesić? Josipović? Račan? Sanader? Kosorica? Milanović? Linić? Šuker? Martina Dalić? Lalovac? Netko od njih (ili neki od njih zajedno)? Nitko ih ne spomenu. Sporno je bilo navodno što je sadašnji ministar financija Marić prije toga radio u Agrokoru. I cijeli se spor sveo na margine slučaja. Raspisale se novine. Rascvjetale se saborske rasprave. Perja na sve strane.

Čovjeku skoro dođe da povjeruje Mostu. Ali kako to da svako malo njihovi se stavovi i interesi poklope s onima jugoslavenskih nacionalista?! Možda je slučaj – pokušavam ih opravdati. A onda se sjetim Orepića i sva mi Mostova vjerodostojnost pane u tili čas. Dovoljno je samo prisjetiti se što je sve čovjek mogao učiniti – a nije. Da je samo otkrio crtače poljudske swastike izgledno je da bi se riješili nekih jakih igrača u pozadini orijune. I da ne nabrajam dalje. Ne mogu (prvenstveno zbog Orepića… i još ponečeg), iako bih htio, povjerovati Mostu.

Da je barem povjerovati HDZ-u. Ali tamo se iz sjene pojavljuje neprispodobivi Vladimir (kralju litre i krivosuđa: možda bi o tome nešto mogli progovoriti Glavaš, Sanader i Saucha). Tu su i Gregurić (Boris ili nekako drukčije) Mateša, Valentić, Vedriš (i još ih ima…). Ali Vlado je jedan i neponovljiv. Locirati… i kako ‘no ide dalje. Božinović, Martina Dalić, Pametno, Obuljen… Ah, previše je za moj ukus i za hrvatski politički pravac i više nego pogubno. A tu je i Pupovac mjera svih mjera, manjka mu tek Puhovski… I sve je opet kao nekada. Čeka se samo suđenje hrvatskim nacionalistima. Nema vjerodostojnosti Vjerodostojnoga.

Pa ipak izgleda da se iz ovoga kaosa možda nešto povoljno rađa. U Zagrebu je Bruna Esih izgleda povela novu hrvatsku desnicu i pokušava je uspostaviti i okupiti. Njezin poziv su za sada prihvatili general Glasnović i Hasanbegović. Ima tu mjesta za još neke na hrvatskoj političkoj sceni: Culeja, Medveda… Ali neka nek nešto ostane i tamo gdje se prostor za djelovanje u pravcu hrvatskih želja svakodnevno sužava, pa makar i kao glas vapijućih u pustinji (duha). Idejno se ne brinem jer hrvatska povijest je iznjedrila dovoljno valjanih političkih umova na koje se hrvatska politika uvijek sa sigurnošću može osloniti. Ljudski se treba ojačavati i ukopati se u arhiv te onemogućiti dužnike raznih „biblioteka“ da se uključe kako bi razvaljivali zdravo tkivo novog hrvatskog početka. I treba biti mudar i prepoznati i globalizatorske interesne umreženike koje je također nužno odmaknuti kako bi mogli hrvatski misliti i hrvatski djelovati. Globalizaciju nije moguće izbjeći kao ni kišu, ali mudri ljudi kad pada kiša ponesu kišobran.

U BiH, sve je po starom. I ništa se ne mijenja. Bošnjaci (njihova politička elita i ostrašćena javnost) i nadalje tvrde kako Hrvati (ovo ili ono) ne mogu imati i da im to oni ne će dati. Od javne televizije na hrvatskom jeziku do izbornog zakona koji bi onemogućio bošnjačko preglasavanje Hrvata i izbornu manipulaciju. Prijedlog izbornog zakona (iako manjkav) stranaka (HNS-a) ovih je dana zaustavljen u Parlamentu BiH (Domu naroda) na već oproban način: njegovo zaustavljanje je proglašeno bošnjačkim vitalnim nacionalnim interesom. Bošnjački vitalni nacionalni interes je da oni mogu Hrvatima birati predstavnike u vlasti. Razumljivo. I više nego jasna poruka: mi begovi a vi raja (bili i ostali). Zaboravljaju Bošnjaci da oni tu mogućnost nisu dobili ni Daytonskim ni Washingtonskim mirovnim sporazumom nego promjenama Roberta Barrya i Wolfganga Petricha (redoslijed ovog dvojca nije važan) iz dvije tisućite. Ponekad to zaborave i naši politički predstavnici pa u institucijama u kojima smo obespravljeni pokušavaju (ili se tek prave da pokušavaju) popraviti nepopravljivo. Adresa je poznata i njoj se treba obraćati: Misija OESS-a u BiH i Ured Visokog Predstavnika (i veleposlanstva koja se pitaju). I treba biti uporan u zahtjevu da nakon sedamnaest godina poprave u institucijama sustava nepopravljivo, jer kao što su tada fino institucionalno podešavali sustav kako im je odgovarao i napravili grešku (i grijeh prema hrvatskome narodu), vrijeme je da priznaju (oprostit ćemo, kršćani smo) i poprave dok se popraviti dade.

Na koncu nešto što čovjeku promakne u moru hrvatske političke gluposti. Leković je Šprajca (ili kako se već zove) proglasio novinarom godine. Nadati se da razlog nije (ili je) Šprajcova izjava o pogubljenoj hrvatskoj djeci u Gračanima kao narodnim izdajicama (i neprijateljima). I ove godine događale su se (iako su mi promakla) i Jasenovačka politička nadmudrivanja. Umjesto komemoracije žrtava i žala za onima koji su pogubljeni (i u jednom i u drugom slučaju) samo zato jer su bili drukčiji (i ono drugo) imali smo ponovno politička nadmudrivanja i prisvajanje prava na navodno ispravno obilježavanje spomena, pa se tako višestruko žalovanje javlja prije kao zametak nove nesreće nego kao sućut (i kajanje).

Nešto podalje Vučić i Dodik nagovješćuju da će oni uskoro snimiti istinit film o Jasenovcu (za razliku od Sedlara), što je odmah namah pozdravio i Efraim Zuroff. Kratki sažetak scenarija glasi otprilike ovako kako su ustaše (a to su svi Hrvati) uspjeli od dvadeset osam tisuća pristiglih u Jasenovac od četrdeset prve do četrdeset pete uspjeli pobiti svih četrdeset, osamdeset ili sedam stotina tisuća, pa možda čak i milijun i trista tisuća Srba (i nešto ostalih). Kada se s namjerom pravi kaos netko to ipak treba zaustaviti ili mudro pričekati da se snaga vrtloga potroši kako bi se iznova uspostavio red.

Istina (i pravda), ljepota i dobrota nisu tek fraze nego vječni izazov i inspiracija.

.
Izvor : Voice From Croatia
Autor : Marko Tokić
Datum objave : 08.05.2017.