13 prosinca 2018, Četvrtak 17:57

728×90
728×90
728×90
728×90
728×90
728×90

VUK

Ovih dana na hrvatskom političkom nebu kao politički analitičari najbolje prolaze čitatelji basni. Politički se prostor ispunio usporednicama i poistovjećenjima koja treba odčitati.

2016-03-16_00.18.13

Nesuđeni ministar hrvatskih branitelja (pobačaj prije ustoličenja) Milijan Brkić odaslao je u javnost jednu iznimno zanimljivu rečenicu. Nakon što danima Tim nije imao vremena da razgovara s njim kao kandidatom za ministra i nakon što je postalo izvjesno da ga ćuprijaneri ne žele u vladi Milijan se odlučio za razuman uzmak (inače je Slamnig davno ustvrdio da je to bolja polovica hrabrosti), ali bez rečenice koju je tim povodom izrekao moglo bi se zaključiti, moguće je (iako čudno), da se radi o nedostatku hrabrosti. No slika kojom je to popratio i rečenica ispod slike govori nam da je Milijan uzmak napravio kako bi mogao napraviti skok.

Naime, ispod slike simpatičnoga vuka (sličnog onomu kojega je HSP uzeo za logo kad je htio poručiti da vuk dlaku mijenja, ali ne i ćud) Brkić je ispisao iznimno znakovitu rečenicu: „Izgleda slabije od medvjeda i lava, ali ga ne ćete vidjeti zarobljena kako pleše ili dresirana kako skače kroz obruč!“

Iako nije rečeno čitati se ipak može da je Milijan (čvrsta stava i kamenih gena) sebe (i ono što kao znak predstavlja) poistovjetio s vukom, a da je neke (i koje?) poistovjetio s prividno jačim zvijerima: medvjedom i lavom.

Tko je medvjed koji pleše?

Odgovor se možda nudi između redaka. Komu to Milijan prigovara da je zarobljen (i ne donosi samostalne odluke)? Tko je to ucijenjen? I čime? I tko bi to mogao biti? Petrov?! Ili se možda varam.

Tko je lav koji umjesto da riče i bude kralj dresiran skače kroz obruč?

Kome je ponuđeno da bude prvi među jednakima, da izvede narod iz Egipta, da bude lav koji riče u pustinji? Kralj. I koristi li tu priliku? Ili po navici još uvijek sluša gospodara? I kojeg? Tko bi to mogao biti tako dresiran da mu vuk sa slobode poručuje iako prividno slabiji ipak ima iskonsku snagu slobodnog bića, onoga koje odlučuje svojom voljom i u skladu sa svojom naravi. I da je kao takav neukroćen i slobodan jači od onih koji slušaju gospodare. Je li to Tim? Orešković.

Ima li ga, i gdje je tu Karamarko? I jesu li Brkić i Karamarko još uvijek ekipa? To je ključno pitanje. Ako jesu, ne bojim se za vuka. Ima šanse i Hrvatska će uspjeti. I mi Hrvati s njom.

Ali tu nije završila priča o zvijerima u Hrvatskoj. U SDP-u traje kampanja, a u kampanji svega… Zadivljujući „govor ljubavi“ širi se na sve strane s video uradcima i dopisima prepunim raznih usporednih i konkretno sugerirano usporedivih životinjskih likova… Štakorijada i zvjerinjak u SDP-ovu ljudinjaku. Nakon što se govor mržnje preselio na desnicu zadivljujući „govor ljubavi“ ovladao je lijevim plućnim krilom hrvatske politike. Nakon što su (ne)kulturnjaci potrošili ukupni arsenal uvreda svega što je desno i desnije sada se njihovi zabavili o sebi (da je milina).

Duje Šantić, samo nekoliko dana, nakon što je organizirao prosvjed zbog neučinkovitosti države (njezinih policijskih i sudskih tijela povodom još ratne političke likvidacije njegova oca) doživio je poruku kako se s onima koje je optužio za ubojstvo i samom državom nije šaliti. Još jedna poruka nasilja umjesto rada institucija. I ovaj put će država zakazati, čak i u pronalasku počinitelja, a da o pravosuđu i ne govorim. Države ima i nema ovisi kako za koga. Ista je priča i za ubojstvo Joze Leutara. Sutra će biti sedamnaest godina od atentata kojeg država može riješiti za pet dana, kako je to davno ustvrdio državni odvjetnik Šljivar, samo kada država donese odluku. Odluke izgleda nema (i zato se priča o još jednoj istrazi).

Govoriti istinu nije uputno. To je poruka nakon svega i izgleda da će još dugo tako ostati. Što radi država? Uhićuje koga? Za koga je ima i za koga je nema? I što radi Visoki predstavnik? Glumi prokuratora Judeje i pere ruke? Uvijek je tako kada se od Njega (od Njegove Visosti) očekuje bilo kakva odluka u ime istine, pravde i provedbe mira, posve je drukčije kad odluke treba donijeti u ime veleposlanstava (i izaslanstava) onih čija se slušati mora.

I tako dok se država brine kako da je ne bude i bude po potrebi HDZ traži rješenja. Nisam do kraja pohvatao sve nove ideje kojima se rješava sve što treba riješiti, ali sam odmah u zametku i u zraku uhvatio da ni popis najboljih želja ne sadrži ono čemu se (barem moje) srce nada.

Više mi se sviđaju SDA-ove ideje od europskih (i inih) prijedloga HDZ-a: predstavnička demokracija bez teritorijalnog jamstva konstitutivnosti (ma kako mi šutjeli o tome – ali valjda je netko rekao da tako mora biti i da se time moramo zadovoljiti). Tko određuje granice naše slobode?

I što nam to daje zauzvrat? Slobodan odlazak u Euniju (zapravo u Njemačku). I je li to ono što zadovoljava hrvatski narod? Gastarbajterski usud hrvatskoga naroda s tendencijom trajnog i nepovratnog odlaska, integracije u njemačko društvo i asimilacije. Pretvorba Hrvata Herceg Bosne u Nijemce. „Ne ću da budem Švabo, Švabo da budem ne ću…“ Bila je jedna pjesma o zločestoj dječačkoj igri pretvaranja između navodnih Švaba i partizana u kojoj su Švabe bili rođeni gubitnici, pa je lirskom subjektu dozlogrdilo i poželio i on da jednom bude partizan… Izgleda da nam je netko namijenio upravo najtužniju od svih mogućih sudbina, čak i kad su na vlast u BiH došli Zapadnjaci (i Nijemci s njima), nama je preostalo, ako želimo u njoj ostati, da konačno pristanemo i postanemo „partizani“ (da ne kažem nešto drugo). Alternativa za poludit. Bravo Visoki predstavniče (Izgubljeni, u prijevodima), bravo Vatikan, bravo Engleska, bravo Amerika… Dođe mi da zapjevam onu staru „Amerika i Engleska bit će zemlja proleterska…“ i da im zbilja poželiš takvu sudbinu. Jao onomu tko je spao na to da mu drugi jamče granice slobode. Sad smijete vrisnuti, sad ne smijete ni pisnuti, sad… Našim zapadnim prijateljima ostaje mi tek poručiti: Nemojte nas više braniti i nemojte se zauzimati za nas – ja Vas molim. S nama što bude.

U najgorem slučaju samo ćemo nešto ranije u Njemačku. Bolje prije neg’ kasnije. Dodijalo, dodijalo… U! što je dodijalo.

Pa ipak u moru sivila ima i nešto boje. Ovih je dana krenula nakon dugih i porođajnih muka Naša Tv. Što će od toga biti ostaje za vidjeti. Ako su naši gospodarstvenici krenuli s idejom da će televizijom zaraditi novce bojim se da će vrlo brzo shvatiti da je to iznimno poskup šport, a zaraditi se teško ima od koga kada je sve oko njih gotovo pa sirotinja.

I ima još nešto iz ove zaboravljene i od svih gotovo napuštene zemlje nikla je – gle čuda – opera! I ona časti Divu Grabovčevu, koja se nije htjela udati za onoga koga nije zavoljela, ali nije samo bila ljubav u pitanju – bilo je i nešto više od toga. Nije htjela pogaziti ono što je bila, što jesmo i što bi trebali i ostati. I zato neka joj je vječna slava i fra Anti Mariću, na riječima i don Draganu Filipoviću na glazbi i svima koji sudjeluju u projektu koji govori da se ovdje i unatoč svemu duh opire umiranju.

 

 

Izvor : Voice From Croatia

Autor : Marko Tokić

Datum objave : 15.03.2016.