17 studenoga 2018, Subota 19:22

728×90
728×90
728×90
728×90
728×90
728×90

ZAVRŠNI POUČAK RUSIJE 2018. – MOŽEMO U SVEMU BOLJE”

Da bi se izgradio zdrav sustav u hrvatskom nogometu, potrebna je čvrsta ruka, vođena primarno općim interesom, a koje još nema ni na vidiku i neće je biti sve dok se država u cjelini ne dovede u red.

1532345411482

Iako je, navodno, trebalo biti okončano u nedjelju 15. srpnja sa zadnjim sučevim zviždukom, mitsko iskustvo svjetskog prvenstva u Rusiji 2018. za Hrvate još nije gotovo i nikada neće biti potpuno gotovo, jer će na ovoj generaciji ostaviti trajni trag. Završilo je nogometno prvenstvo, završila su slavlja i veličanstveni dočeci, ali novi osjećaj još traje. Uvjerili smo se da možemo uspjeti, vidjeli smo kako može biti lijepo, radosno, svjetski, a tipično naše. Očekivani medijski pokušaji prljanja ove priče zanemarivi su ćorci, djeluju poput lajanja na zvijezde, cijukanja zlobnih, iskompleksiranih miševa na pobjedničke lavove.

Velika se stvar dogodila u Rusiji, ali velika se stvar dogodila i nakon nje. Dočeci nogometaša bili su golemi, pozitivni, prštali su veseljem i energijom, a protekli su u potpunom miru i redu. Nekoliko stotina tisuća ljudi u Zagrebu slilo se na ulice na putu od zračne luke do Trga bana Jelačića i na sam Trg, ludilo je trajalo satima, bez ikakvog incidenta, bez razbijenog izloga. Isto se ponovilo i sljedećih dana u drugim gradovima. Ruski neovisni novinar i bloger Elia Kabanov javlja mi u ponedjeljak o općem oduševljenju Hrvatskom u ruskoj javnosti. Čitajući komentare Talijana u Gazzetti dello Sport na vijest o slavlju u Zagrebu, bio sam posebno ponosan, nikada nisam vidio tolike talijanske izljeve ljubavi i poštovanja za Hrvate, a doktorirao sam na temi kako su nas kroz povijest gledali s tog “Bliskog zapada”. Ovoga se tjedna talijansko viđenje istočnih jadranskih susjeda gotovo unisono svodilo na – čast Hrvatskoj, ponosan narod, uređena zajednica koja krajnje emotivno ali uzorno i civilizirano slavi svoje heroje. Još kad bi znali da tako nije bilo zbog organizacije, nego unatoč njoj.

Organizatore dočeka u Zagrebu navodno je iznenadio toliki broj ljudi koji su izašli na ulice. Tanka izlika, jer već je u prošlu srijedu, nakon pobjede nad Engleskom i prolaska u finale, bilo jasno da je ostvaren čudesan rezultat i da bi vatrene, bez obzira na ishod u nedjelju, mogao dočekati dosad neviđen broj ljudi na zagrebačkim ulicama. Imali su punih pet dana za pripremu. Izgleda da je glavna briga organizatora bila iskazati primjerenu budnost u sprečavanju eventualnih izljeva hrvatskog nacionalizma, kao da smo u Jugoslaviji 1989. a ne u hrvatskoj državi čija reprezentacija osvaja drugo mjesto na Svjetskom nogometnom prvenstvu 2018. No bit će vremena pozabaviti se tim strukturama čija se oligarhijska mreža već opasno ljulja i kulturna hegemonija neumitno okončava. Neumjesno je na njih trošiti riječi u ovim danima ponosa i slave jer najbolje se dogodilo mimo i bez organizacije, a to je toliki odziv ljudi i atmosfera pozitivnog ludila u kojem su svi bili dobrodošli i svi su pazili jedni na druge.

Katarzično je djelovalo kolektivno iskustvo ponosa i sreće zbog onoga što je izabrana vrsta pokazala na svjetskoj razini. Kao da smo se nakon puno zapinjanja i stranputica odjednom kvalitetno resetirali. U slavlju na dočecima, jednako kao i Francuzi i Belgijanci, kao pripadnici svoje nacije ne slavimo i ne pozdravljamo samo igrače, iako su oni, naravno u prvom planu, već putem njih pozdravljamo i sebe kao imaginarnu zajednicu koju, iako se pojedinačno nikada nećemo upoznati, spajaju isti simboli, a ova nogometna reprezentacija i Dalić na njezinu čelu upravo su postali neuništiv simbol i novi pozitivan hrvatski mit. Oni su dio zajednice, skupina najboljih u određenoj domeni, u ovom slučaju nogometnoj, koja nas je predstavljala (re-prezentirala) na svjetskoj razini, jer ne možemo svi stati na teren, već se iz svake države delegira najboljih jedanaest, plus rezerve. Nakon herojske borbe i velikog rezultata “izabrana vrsta”, dakle najbolji dio zajednice u toj djelatnosti, vraća se kući i ritualno se dočekom i proslavom ponovno spaja s cjelinom. Dobro je kod nogometa što one koji podbace, poput Nijemaca ili Argentinaca, na povratku ne čeka milijun ljudi da plače i kuka s njima. Sportska je radost kolektivna, dok se tuga i razočarenje proživljavaju individualno.

Budući da svaka država šalje najbolju skupinu igrača, ne drži vodu priča o malim i velikim državama, jer suverena nacija ili jesi ili nisi. Jesmo li mi krivi što se nismo mogli dovoljno naštancati kao narodi koji su imali sretniju povijest i okolnosti? Kad bi brojnost nacije promatrali ne samo kao puki broj stanovnika već kao brojnost različitih genetskih tipova, upitno je koga bi bilo više, a koga manje. Fascinantno je, primjerice, vidjeti fotografiju zagrljenih Luke Modrića i Stojka Vrankovića, dvaju vrhunskih sportaša čiji su preci rođeni u krugu nekoliko desetaka kilometara (iz kineske ili američke perspektive – prvi susjedi), a koji su tako fizički različiti i dimenzijama i obličjem.

Takvi smo kakvi smo, takav nam je genetski potencijal, od malih svjetlokosih harambaša poput Modrića do velikih crnih poput Ćorluke i Lovrena. Takve su naše obitelji unutar kojih još uvijek vlada solidarnost i spremnost na odricanje za djecu, takve su nam nogometne škole, treneri od najranijih uzrasta, o kojima se premalo govori, a od kojih sve počinje, takva nam je nogometna tradicija, liga, takvi su nam menadžeri, jaki krokodili s obzirom na to koliko je mala bara u kojoj posluju, takva nam je na kraju i struka. Taj je sklop, sa svim svojim vrlinama i manama na kraju pridonio da se između svih nas koji smo se ikada okušali u nogometu na kraju izlučilo njih dvadesetak koji su nas predstavljali i na kraju priče bili drugi na svijetu!

Ono što se dogodi jednom, poput trećeg mjesta u Francuskoj 1998., može biti slučajno, no ono što se dogodi dvaput više nije slučajnost i nema nikakve racionalne prepreke nadi da se u sljedećoj generaciji može ponoviti, i to na još višoj razini. Često se poturala priča kako su vatreni iz 1998. bili produkt jugoslavenskog nogometa, veće države, veće i jače lige i da se takvo nešto više ne može ponoviti. Kad vidi ovo, momci stasali u neovisnoj Hrvatskoj otišli su korak dalje. Geni će i dalje biti kameni, i dalje će se rađati slični talenti, no da bismo se opet mogli nadati ovakvim uspjesima, potrebno je srediti nogometni sustav koji je dosad više bio parasustav individualnog menadžeriranja na rubu zakona, bez kojega, sa žaljenjem konstatiram, većina igrača ne bi izrasla u ono što su danas, jer ih je trebalo prepoznati i u njih investirati. Kad nešto institucionalno nije dobro uređeno, onda ide parainstitucionalno. No takav (para)sustav više se ne može održati. Kako bi se stvorili preduvjeti da i sljedeća generacija može dobaciti ovako daleko, treba izgraditi jasno definiran i legalan okvir. Ne može se i ne smije više realizacija hrvatskog nogometnog potencijala prepuštati isključivo menadžerskom investiranju pojedinaca poput Mamića. No da bi se izgradio zdrav sustav u hrvatskom nogometu, potrebna je čvrsta ruka, vođena primarno općim interesom, a koje još nema ni na vidiku i neće je biti sve dok se država u cjelini ne dovede u red. Bez toga teško se nadati da će se ponoviti sretan splet okolnosti koji je izbacio ovu generaciju.

No može li put ozdravljenja biti obrnut? Može li mikrosustav poput nogometne reprezentacije s čijm se uspjehom ljudi snažno identificiraju dati pozitivan impuls za reformu makrosustava države i društva u cjelini? Dalićev put i modele smo vidjeli, a na nama svima ostaje dovinuti se kako ga interpretirati i “prevesti” i na drugim razinama.

Sami su se javili i oni koji čine sve da do toga ne dođe i umnogome su olakšali posao budućim čistačima političke, medijske i ine kaljuže. Teško je povjerovati kako narod, čija je izabrana skupina u složenoj djelatnosti (koja se nipošto ne može svesti samo na puku fizičku kvalificiranost) zadivila svijet, ne može iznjedriti i vodstvo koje će u cijelosti znati kako izvući sav njegov potencijal i dovesti ga, ako ne na drugo mjesto u svijetu, a ono barem do toga da se pomakne sa začelja u Europi. Ovaj nogometni impuls dar je s neba u tom pravcu. Promjene su nužne brzo, dok još traje živo sjećanje na taj osjećaj.

.
Izvor : Večernji list
Autor : Nino Raspudić
Datum objave : 20.07.2018.